Ove godine je 10 godina otkako sam primila svoju diplomu u ruke. Vjerovala sam da se trud, učenje i marljivost- isplati i da će svo ovo vrijeme uloženo u fakultet, kao i dodatne edukacije, seminare i školovanja za koje smo, prvo moji roditelji- pa kasnije ja, uložili oko 50.000kn biti nagrađeno stalnim poslom u struci. Vjerovala sam da će u ovih 10 godina netko primijetiti koliko volim svoje zvanje te koliko ulažem u sebe i svoj rad. Danas- vjerujem samo SEBI.
Fotografija 1. Privatni album
U jednom od mojih prvih tekstova 'Mirna, Nemirna' mogli ste pročitati dio moje životne priče o borbama koje sam godinama vodila sama sa sobom. Kad sam završila fakultet i nitko me nije htio zaposliti u struci iako sam odradila sve kako su me učili, počele su neke nove borbe za preživljavanjem i za osnovnim ljudski potrebama u kojima sam u potpunosti izgradila i iznova stvorila sebe. Iako je put do ovoga tko sam danas bio dugačak i trajao je manje-više 30ak godina, zajedno s ovih 9 godina traženja posla u struci, ne bih promijenila niti jednu stvar jer su me upravo sva ta životna iskustva i lekcije dovele do toga da s vama podijelim svoju priču u kojoj ćete se, vjerujem, i sami prepoznati. No krenimo redom...
Kao što već možda znate, bila sam dosta namrgođeno dijete koje se voljelo svađati, prkositi, duriti se i inatiti. Roditelji su mi ispričali kako sam se u pubertetu jednom toliko naljutila zbog toga što su mi se oboje narugali da nisam 2 dana sišla iz sobe. Ne sjećam se događaja, ali se sjećam kako sam se znala osjećati kad bih se tako ponašala. Sjećam se kako sam mislila da ništa ne vrijedim, da ništa ne radim dobro, da sam glupa i neinteligentna. Uvijek bih se tako osjećala kad bi mi se netko rugao. Izvana sam bila ljuta, drska i bezobrazna, dok sam iznutra patila i bila tužna. To je samo bio moj obrambeni mehanizam.
Fotografija 2. Privatni album
Od malena sam bila bucmasta, a od puberteta sam imala velike oscilacije u težini. Već sam u 7. razredu počela s dijetama. Pitajte me o bilo kojoj, jer probala sam skoro sve. Kad god bi mi netko dobacio neugodan komentar na račun mog izgleda, taj sam glas čula još dugo u glavi i svaki put kad bih se pogledala u ogledalo. U 7. sam razredu također počela eksperimentirati s različitim frizurama i bojama kose, sve u pokušaju da promjenom vanjskog izgleda- promijenim onaj unutarnji. To sam shvatila tek poslije :) Zbog toga sam nakon srednje škole upisala studij psihologije iz želje da naučim kako da si sama pomognem i naučim se nositi sa svime što me mučilo. Vjerovala sam da ću kada naučim pomoći sebi, sigurno osjetiti kako je to biti skroz sretna. A kada naučim pomoći sebi, znati ću pomoći i drugima koji se ponekad možda osjećaju kao što sam se ja osjećala veliku većinu vremena.
Fotografija 3. Privatni album
Fakultet sam završila 2009. godine kao prva generacija studenata psihologije u Osijeku, a čak sam na zadnjoj godini primala stipendiju za deficitarno zanimanje. Pokušaji da nakon diplome nađem posao bili su bezuspješni. Nismo imali previše prakse- jer smo bili prva generacija, nismo mogli volontirati jer nismo imali udruge kakve postoje danas gdje bismo mogli steći neko volontersko iskustvo, a mjera stručnog osposobljavanja za rad tada nije postojala. Nakon diplome, proživjela sam 2 godine konstantnih odbijanja zamolbi za posao i zbog toga sam znala upadati u razna depresivna stanja te ne izlaziti iz sobe i pidžame po 3 dana. Jednom sam skupila sve odbijenice kojih je bilo više od 15 i ritualno zapalila na balkonu. Jednom sam i ja imala vezu za posao, ali netko drugi je imao bolju. Krivila sam sve oko sebe, pa tako i ovaj grad za sve što se događalo.
Ubrzo sam shvatila da se sve što su mi obećavali da će se
dogoditi ako 'budem vrijedna, marljiva i završim sve s odličnim i na vrijeme'– nikad neće dogoditi. Nije se dogodilo ni 2009., a nije se dogodilo ni danas, 10 godina poslije.
Fotografija 4. Privatni album
Nakon 2 godine konstantnih odbijenica, 2011. odselila sam u Zagreb. Bježala sam od ovog grada, ali i od sebe i svega što sam tada bila. Prihvatila sam prvi posao koji mi se ponudio kad sam doselila, te sam počela raditi u modnoj trgovini gdje sam provela 7mj, a još sam 3 mjeseca provela radeći u drugoj. U toj drugoj radila sam 10-13h dnevno na 3 različite lokacije u Zagrebu. Bavila sam se amaterskim modelingom za prijatelje i poznanike. Na taj sam se način rješavala kompleksa iz djetinjstva. U ovom sam periodu života završila i tečaj šivanja, u kojem sam, usput rečeno, bila najgora i tečaj šminkanja na koji sam išla kad bih stigla od smjena na poslu. To su tada bili moji interesi jer sam mislila da ne mogu dobiti posao za koji sam se školovala.
Fotografija 5. Privatni album
( Tomislav Šilovinac za Simone dsgn)
Prvi posao u struci pronašla sam nakon što sam na zadnjem poslu smršavila 8 kila i počela gubiti kosu u pramenovima što sam shvatila kao dobar razlog da se ponovno još jače potrudim. Moj prvi posao bila je zamjena za školsku psihologinju na 10 mjeseci u osnovnoj školi u Zagrebu. Oglas za posao bio je objavljen na 24h i ja sam, poučena iskustvom, nazvala da pitam radi li već netko te vrijedi li mi se uopće nadati. Trebao im je netko hitno i otišla sam na razgovor gdje smo međusobno oduševili jedni druge.
U toj divnoj školi se rodila ljubav prema radu s djecom i mladima. Možda tada o svom poslu nisam znala puno, ali uvijek sam davala sve od sebe i radila cijelim srcem. Nikada niti jedan dječji problem nisam smatrala trivijalnim i to je bilo, za početak, dovoljno. Taman kad sam se naviknula na posao, djecu i financijsku stabilnost- gospođa se vratila i ja sam morala otići. U tih 10 mjeseci ja sam slala zamolbe i dalje, jer se sjećam kako sam jednom dala 110 kn za preporučene pošiljke i vratila mi se točno- niti jedna. Isto sam toliko puta bila i pozvana na razgovor.
Nakon nekoliko mjeseci nezaposlenosti tijekom kojih sam volontirala u jednoj udruzi gdje sam bila pomoć u učenju i vodila razgovore s djecom, moj idući posao bio je u jednoj privatnoj srednjoj školi. Taj sam posao dobila nakon što sam u jednom danu poslala preko 100 otvorenih zamolbi za posao na sve e-mail adrese škola koje sam uspjela pronaći. Plaća u toj školi bila je jednaka plaći koju sam imala na svom prvom poslu trgovca. Stanarina je bila 1800kn. Jedno jutro sam došla raditi pa su me obavijestili da tu istu noć vodim ekskurziju u Prag jer je netko od vodećih- to jutro odlučio da se njemu ipak ne ide. U toj školi sam provela godinu dana, odradila pripravnički staž, položila potrebne ispite i rekla da mi je dosta.
2014. godine sam otkrila Autogeni trening koji je okrenuo moj pogled na svijet i u potpunosti mi promijenio život na bolje. Pronašla sam puzzlu koja mi je nedostajala svo ovo vrijeme i usvojila nova znanja, vještine i tehnike koji su mi omogućili da prihvatim odgovornost za svoj život i konačno počnem voljeti sebe. A odakle mi novac za edukaciju Autogenog treninga? Sačuvala sam si 200 eura dnevnice od one maksimalno neželjene ekskurzije u Prag!
Fotografija 6. Privatni album
Prije 5 godina potpuno sam promijenila način gledanja na svijet oko sebe, kao i na sebe samu. Kad sam se vratila kući- sve što mi je u Osijeku prije smetalo- konačno je sjelo na svoje mjesto.
Mir ovog grada konačno je postao i moj mir.
Pronašla sam vrlo brzo posao u Osijeku i radila sam godinu dana kao odgajatelj u srednjoškolskom učeničkom domu. To je bio posao u kojem sam najviše uživala jer sam većinu vremena provodila s mladima. Pogađate- bila sam zamjena za porodiljni i ponovno sam morala otići nakon godinu dana i krenuti ispočetka u potragu za poslom. Ovaj puta, nisam bila zabrinuta jer sam usvojila nova znanja i vještine zbog kojih sam bila uvjerena da se mogu opustiti i vjerovati životu. Odlučila sam pospremiti sobu u kojoj sam živjela u roditeljskoj kući i to je spremanje trajalo 7 dana i noći. Eliminirala sam sve nepotrebne stvari, stare dnevnike pune patnje i tužnih pjesama, odnijela oko 20 kg odjeće u Dom Klasje i spremila sobu po Feng Shui-u jer sam to ljeto prvi puta slušala o tome. Kad sam u spremanju pronašla dokument iz zavoda za zapošljavanje o mojoj naknadi za nezaposlene, uzela sam papir i rekla da meni ovo više ne treba jer ja- radim. Vjerovali ili ne, ja sam novi posao dobila 3 dana nakon toga.
2015. godine dobila sam posao u nevladinoj organizaciji gdje sam u 18 mjeseci promijenila 4 potpuno različita posla, a jedan nije imao previše veze s drugim. To je za mene značilo ponovno kretanje od nule 2x godišnje. Kad su mi zadnji put najavili promjenu posla te me poslali u grad udaljen 40 km od Osijeka gdje sam provela posljednja 3 mjeseca, odlučila sam da je to zadnji put da netko drugi određuje smjer mog života. Na tom poslu jedna me nastavnica 11 radni dan upisala u E-imenik u bilješku učenika s kojim sam grupno radila- iako me nije nikad vidjela niti upoznala. Napisala je kako ja s njim ništa ne radim. Luda ja, umjesto zadataka po individualiziranom programu pokušala sam, u tih 10 dana koliko se poznajemo, dijete kojem je svaka druga riječ psovka naučiti da počne koristiti: molim, hvala, izvoli i oprosti. Jer netko je to propustio uraditi u njegovih 13 godina.
Fotografija 7. Privatni album
(2017. Moje posljednje radno mjesto)
Beskrajno sam zahvalna na svakom ovom iskustvu jer me upravo ta nestabilnost i nesigurnost, kao i činjenica da svakodnevno moraš učiti te se snalaziti na sve moguće načine i naučila koliko zapravo samostalno mogu i znam. Upravo su mi ti svi silni poslovi u ovih 8 godina rada omogućili da danas uspješno vodim svoj.
S 33 godine sam konačno shvatila da se nikad nisam i neću uklopiti u sistem koji, nažalost, još uvijek funkcionira ovako kako funkcionira. Konačno sam dobila odgovor na pitanja: ''Zašto za mene nikad nije bilo nigdje mjesta? Zašto sam baš ja morala sve ovo proći? Zašto sam morala 9 puta počinjati od nule?'' Sada znam odgovore na sva ta pitanja: Zato što sam stvorena za nešto drugo te zato što sad konačno imam sva potrebna znanja i vještine kao i radno iskustvo koje će mi omogućiti da stvorim nešto svoje! Shvatila sam 2017. godine da sad konačno imam dovoljno iskustva, hrabrosti i kompetentnosti da se usudim sve što sam dosad radila za druge- pretvoriti u vlastiti posao.
U rujnu 2017. godine dala sam otkaz i počela pripremati vlastiti posao. Shvatila sam da su svi moji 'nedostaci' koje su mi nadređeni kroz godine nametali- zapravo moje najveće prednosti i aduti te da me upravo te moje osobine čine osobom kojoj ljudi rado dolaze te dijele s njom sve svoje probleme i radosti. A upravo me je moje vlastito nezadovoljstvo sobom i činjenica da nitko nije ozbiljno shvaćao moje probleme motivirala da upišem fakultet i krenem u istraživanje i ponovno stvaranje sebe. Pa vi sad meni recite da se stvari događaju- slučajno!
Fotografija 8. Krešimir Strahonja
(Moje prvo motivacijsko predavanje u Osijeku- Aurora Meetup @Bios)
I zbog toga danas dijelim s vama moju priču kako bih vam pokazala da je u životu najbitnije nikad ne odustati od sebe, kao ni od svojih snova. Ja sam danas sretna, ispunjena i zaljubljena žena koja je ponosna vlasnica privatnog posla koji uspješno posluje već godinu dana. Ja danas imam predivnog partnera koji me voli i poštuje već 3 godine. Ja danas volim sebe i smijem se kad me drugi tjeraju da više jedem.
Ja, isto tako, nisam ništa drugačija od vas, samo nikad nisam odustala od toga da pokušam biti najbolja verzija sebe. Vjerujte mi da to isto- možete i vi!
Fotografija 9. Krešimir Strahonja
(Moje prvo motivacijsko predavanje u Osijeku- Aurora Meetup @Bios)
Comments