Zadnje 3 godine, bez iznimke, osjećam pojačani stres i napetost u zadnjim mjesecima godine koja je na izmaku. Ni ove godine nije drugačije.
Osjećam svu silinu emocija koje neminovno nadiru u ovo vrijeme. Osjećam tjeskobu i pritisak, manjak motivacije i želje da u ičemu vanjskom sudjelujem. Osjećam potrebu da se maknem i utišam, udaljim od svih koji bi mi nešto rekli te poželim da me svi - jednostavno -puste na miru. 🤭
Prije 3 godine za mene se, nažalost, sve što sam mislila da je moja istina- zauvijek promijenilo.
Moja uvjerenja koja su bila samo prividno istinita- nestala su u samo nekoliko sati i dana ... Morala sam silom otvoriti oči i prihvatiti situaciju kakva je, bez obzira koliko mi se to nije sviđalo... Još uvijek ju učim prihvatiti i nekad mi to bude teško, baš teško.
Sve čemu bih se ovih mjeseci inače radovala i veselila- za mene je postalo jako naporno te od mene iziskuje dodatni trud jer mi je počelo trošiti jako puno energije.
Umjesto na zajedništvo, ljubav i pomaganje - mene ovo doba asocira na nikad nerazjašnjene situacije i konflikte, ružne riječi i optužbe na moj račun.
Mene ovo razdoblje u zadnje vrijeme asocira na emocionalne ucjene, optužbe, upiranja prstom i izostanak podrške u trenucima kad mi je najviše trebala. Osjećala sam se nepotrebno i potpuno nevidljivo. Još uvijek se, nažalost, nekad tako osjećam u ovo vrijeme...
Jure i ja 🐾
I zato, danas- ponavljam sebi:
Uzimam si vremena koliko god mi treba da oprostim svima koji nikad nisu rekli- oprosti.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da prihvatim anksioznost koju osjećam u situacijama koje su prije donosile radost.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da zacijelim te rane sama bez ikakvog objašnjenja, pomoći ili suradnje.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da stvorim nove, zdrave uspomene koje će zamijeniti ove koje još uvijek dolaze pa mi naprave veliki propuh u srcu.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da prihvatim guranje stvari pod tepih. Iako se od prašine koja je ispod već dugo gušim i ne mogu disati - dajem si vremena koliko god mi treba.
Uzimam si vremena koliko god mi treba za suze i tugu koje su rezultat mojih krivih očekivanja i po ne znam koliko puta slomljenog srca.
Uzimam si vremena koliko god mi treba dok se ponovno ne budem osjećala sigurno. Učim prihvatiti da se to možda nikad neće dogoditi.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da naučim iskreno voljeti sve svoje dijelove, a posebno one za koje neopravdano osjećam grižnju savjest i krivnju.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da zaboravim sve što nikad (ni)su rekli i uradili, iako su za to imali puno prilika.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da sebi oprostim što se povremeno i dalje krivim jer se ovako osjećam.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da naučim ne obraćati pozornost i reagirati na dvostruka mjerila, razne maske i fasade specifične baš za ovo doba godine.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da se naviknem na ovaj neobičan osjećaj koji me još uvijek žulja.
Uzimam si vremena koliko mi treba da postavim granice onima koji su me napustili onda kad sam ih najviše trebala.
Uzimam si vremena koliko god mi treba da sama sa sobom riješim sve što je ostalo za riješiti i ne mislim nikom više polagati račune za to...
I znate što?
To je i više nego- u redu!
Ako se i vi osjećate ovako- niste sami! 💗
Mirna Ažić ,
Ja vjerujem u vas
Comments