Prije malo više od 2 mjeseca za dobro jutro sam ugledala sliku malenog, glavatog, najslađeg psa iz skloništa za napuštene životinje Farmica u Našicama.
Poželjela sam odmah da Jure bude naš pas i osjetila sam snažnu povezanost s tim malim bićem. Prepoznala sam te tužne, uplašene oči i staru, mudru dušu koja se krije iza njih. Moj dragi se iste se sekunde oduševljeno složio da uzmemo Juru.
Uvijek sam željela da imamo i psa, ali obveze i radno vrijeme od jutra do sutra to nisu dopuštali. Također, bili smo izgubili našeg najdražeg mačka prije 8 mjeseci. Dugo sam bila tužna te sam nekoliko mjeseci davala sve od sebe da ga pronađem i vratim kući. Nikad nismo saznali što je bilo s njim, a taj je gubitak u meni ostavio veliku prazninu koju nisam željela popuniti novim ljubimcem samo zato da me manje boli.
Kad smo odlučili uzeti Juru, isti dan smo saznali da ima parvo virus o kojemu mi tada nismo ništa znali. Baš zbog toga smo odlučili vjerovati da je ipak sve u redu i da će sve biti u redu.
Nekoliko je dana bilo neizvjesno hoće li Jure preživjeti glupi virus, a divni volonteri su mi svakodnevno slali slike i obavještavali o svemu što se događa.
Jedna mi je volonterka posebno prirasla srcu jer mi je pisala poruke u Jurino ime pa sam imala osjećaj da se stvarno s njim i dopisujem, a tako sam joj i odgovarala. Ona je njemu pričala o meni i govorila mu da ga čeka njegova prava obitelj čim ozdravi. Upravo je to i meni pomoglo da još više vjerujem u naš skori susret i zajednički život. Ivana, hvala ti.
Po Juru smo otišli već nakon tjedan dana jer je bilo nužno da se u potpunosti oporavi i ozdravi kod nas, u svom novom domu. Kad sam prvi put ugledala to maleno biće od jedva 4kg kako veselo trči prema meni, samo sam od sreće i zahvalnosti pala na koljena u travu i tako ga dočekala. Zaspao mi je u krilu već nakon 5 minuta vožnje i spavao skroz do Osijeka.
Kad smo se malo bolje upoznali shvatila sam da je Jure nečujni pas koji voli tišinu jednako kao i ja. Niti jednom nije zalajao, trudio se biti neprimjetan i poslušan. Kad sam drugo jutro otvorila oči, on me samo u tišini gledao pazeći da ne smeta i da me ne probudi. Kad god je moguće on traži da mi bude u krilu gdje se osjeća sigurnim.
Jure svaki dan veselo maše repićem koji mu je neki zlotvor na silu odrezao, a laje i reži samo kad se boji da će mu netko uzeti njegovu hranu. Nekoliko je tjedana imao tikove na zvuk pucanja prstiju, a ja uopće ne želim pretpostavljati zašto. Nekoliko je tjedana bježao od mene u strahu kad bi mi slučajno nešto ispalo, a ja uopće ne želim pretpostaviti zašto. Prošlo je i to je sad jedino važno.
Nekoliko dana nakon Jurinog dolaska dogodila se situacija s coronom i život se odjednom preokrenuo naglavačke. Posao mi je stao na 6 tjedana kao i prihodi, a dragi je unatoč situaciji morao na teren 4 tjedna u komadu. I tako smo Jure i ja ostali sami mjesec dana u izolaciji.
Jure je ponekad bio jedini s kim sam u tom danu pričala. Izvrsno sluša, ne osuđuje i voli me stalno, bez obzira kakva sam taj dan.
Jure me motivirao da svaki dan, unatoč bezvoljnosti i apatiji izađem van s njim u šetnju. Tada mi je pokazivao sve što sam prije propustila vidjeti i osjetiti. Gledali smo kako se izmjenjuju godišnja doba, sjedili na travi i jednostavno radili samo to, mirisali cvijeće i pupoljke, trčali za pticama i valjali se u roza laticama u parku. Umakali smo noge u Dravu i sjedili na toplom pijesku.
U našim smo šetnjama upoznali nove pse, njihove male i velike ljude. Virili smo u tuđa dvorišta i bašće tražeći inspiraciju za naš budući vrt. Jure me naučio uživati i odmarati se bez osjećaja grižnje savjesti. Jure me naučio da je najbolje svaki dan započeti smijehom i maženjem jer se tako lakše nosiš sa svime što taj dan donese. Jure me naučio da šuma, park i svježi zrak donose mir koji mi je bilo teško pronaći u trenucima neizvjesnosti.
Jure mi je ponovno pokazao da se sve događa s nekim razlogom.
Da prije 8 mjeseci nisam izgubila najdražeg mačka s kojim sam imala poseban odnos ne bih poželjela imati psa jer mi ne bi nedostajalo ljubavi i maženja. Da to jutro nisam odabrala Juru tko zna kako bih preživjela 4 tjedna izolacije, nesigurnosti i usamljenosti?
Ljubav i zahvalnost udomljenog psa ne može se dovoljno dobro opisati riječima.
Ono u što sam stvarno sigurna je to da ja nisam spasila njega nego je on odabrao spasiti mene.
UDOMI, NE KUPUJ!
Mirna Ažić,
Ja vjerujem u vas
Comments