Pružanjem psiho-socijalne pomoći i podrške kroz savjetodavni rad bavim se samostalno već više od godinu dana. U tih godinu dana kroz savjetovalište je prošlo oko stotinjak zadovoljnih i uspješnih klijenata u dobi od 7- 74 godine. Neke od razloga zbog kojih se klijenti odlučuju potražiti pomoć opisani su u tekstu 'Problemi običnih ljudi'. Nakon godinu dana uspješnog rada s vama želim podijeliti priče i iskustva najuspješnijih klijenata koji su, uz naš zajednički rad, pobijedili stvari za koje su mislili da nikad neće uspjeti.
Danas s vama želim podijeliti priče dvije snažne i hrabre mlade žene koje su pomoć i podršku došle potražiti radi vrlo neugodnog osjećaja anksioznosti tj. konstantne tjeskobe i napadaja panike zbog kojih su mislile da više nikad neće voditi normalne živote. Ne samo da su svojim trudom, voljom, dosljednošću, upornošću i radom na sebi- uspjele u tome u vrlo kratkom vremenskom periodu- nego su pobijedivši taj osjećaj pobijedile i još neke dodatne strahove i odlučile živjeti život kakav i zaslužuju.
Tko su klijentice koje su naučile kontrolirati anksioznost i napade panike u nekoliko mjeseci?
Dvije hrabre mlade žene, Sanja (19) i Anamarija (23) uspjele su u nekoliko mjeseci savjetodavnog rada uz veliku količinu predanosti svojim ciljevima, odlučnosti da pobjede svoje strahove, dosljednosti i samo-disciplini u ispunjavanju dogovorenih zadataka pobijediti anksioznost i panične napade te ponovno uživati u životu.
Sanja (19) je maturantica koja me 1. puta posjetila u 8.mj 2018. godine. Ako se dobro sjećam, dolazak u Osijek bio joj je prvi izlazak u posljednja 3 mjeseca koliko je provela u svojoj kući, a zadnjih mjesec dana uopće nije išla u školu. Sanja je bila moja učenica i prije nekoliko godina već smo razgovarale o njenim strahovima i ciljevima. Prošle je godine došla tražeći pomoć i podršku jer je osjetila da više ne želi živjeti u strahu i panici kao i zbog toga što je čvrsto odlučila da te godine ide na more. Nakon 1. susreta Sanja je otišla u kino s dečkom, a nakon 2. susreta Sanja je otišla na more gdje je svaki dan išla na plažu. Ovu je Novu godinu provela na glavnom zagrebačkom trgu s milijun ljudi. Nakon toga otišli su na zimovanje gdje je ponovno pomaknula vlastite granice i suočila se sa svojim strahovima.
U cjelokupnom procesu savjetovanja Sanja je usvojila i neke nove komunikacijske i socijalne vještine te se naučila izboriti za svoje želje i potrebe te jasno izraziti kada joj nešto ne odgovara. Sada se viđamo 1 put mjesečno i radimo na planiranju budućnosti, usmjerenja, životnim ciljevima kao i daljnjem osobnom napretku.
Anamarija (23) posjetila me 1x u rujnu 2018.godine kad nije bila sigurna u svoje želje i ciljeve jer je osjećala golemi strah od donošenja pogrešnih odluka te nije bila zadovoljna svojim stilom života. Anamarija je osjećala anksioznost posljednjih godinu- dvije ali se do tada pokušala samostalno nositi sa svime što se događalo. Rekla mi je kako ne želi više živjeti u konstantnom strahu i panici radi neizvjesne budućnosti, a 2017.godine je radi strahova i socijalne anksioznosti koje je osjećala u društvu- prestala izlaziti na neko vrijeme. Osim želje da se oslobodi konstantnog osjećaja tjeskobe i straha, kroz savjetodavni rad odlučila je potražiti i odgovore na još neka pitanja koja su ju mučila.
Anamarija je bila neodlučna oko toga da li da nastavi školovanje ili potraži posao u struci, pomalo neorganiziranog dnevnog rasporeda i s nedostatkom konstruktivnih i zdravih aktivnosti kojima bi popunila svoje vrijeme. Anamarija je nakon nekoliko susreta odlučila upisati magisterij gdje uspješno rješava sve ispite, pronašla je uz to i honorarni studentski posao, postala ranoranilac koji se za dobro jutro opušta, vježba i priprema za dan koji slijedite je svoje slobodno vrijeme počela posvećivati fizičkoj aktivnosti dečku, prijateljima i knjigama. Anamarija je usput i smršavila što je također bila ugodna i poželjna nuspojava sveobuhvatnog procesa, a ujedno i jedan od njenih konačnih ciljeva. Sada se nalazimo 1 put mjesečno kako bismo zadržale kontinuitet u ostvarivanju nekih osobnih ciljeva i razgovarale o promjenama koje se događaju.
Što je uopće anksioznost i kako ju opisati?
S anksioznošću (tjeskobom) susreću se najčešće mladi i odrasli ljudi. Češća je kod djevojaka i žena, nego muškaraca. Većina nas u stresnim i izazovnim životnim situacijama susreće se s osjećajem zabrinutosti, treme ili panike kada je riječ o nama značajnijim događajima kao što su: javni nastupi, polaganje ispita ili usmeno odgovaranje, poslovni sastanci, razgovori za posao i sl. I sama u tim trenucima osjećam pozitivnu uzbuđenost koja mi govori da mi je do nečega jako stalo. Osjećaj anksioznosti uvijek prati osjećaj uznemirenosti, napetosti i nelagode te je normalno da se tjeskoba ponekad javlja u situacijama u kojima nam je ishod jako važan. Kada ovakva, zdrava doza zabrinutosti i nelagode preraste u intenzivne iracionalne misli i emocije koje onemogućavaju normalno, svakodnevno funkcioniranje te preuzme vodeću ulogu u životu pojedinca, tada možemo reći da je osoba anksiozna. Anksioznost ispunjava život osobe strahom, strepnjom i zabrinutošću i onemogućava joj da živi ispunjen i normalan život. Zamolila sam Sanju (19) i Anamariju (23) da opišu vlastito iskustvo anksioznosti i tjeskobe.
Sanja (19) kaže kako joj je taj period života bio najgore životno iskustvo jer je prije njega živjela potpuno drugačije. ''Prije napadaja panike bila sam nasmijana, opuštena, osoba puna života koja je uvijek bila tu, a anksioznost mi je sve to preokrenula. Nitko nije znao kakav je osjećaj probuditi se sa grčem u stomaku i glavom punom najgorih mogućih scenarija, a mene je bilo strah i sram priznati jer sam mislila da sam jedina osoba na svijetu koja “tako razmišlja” i koja sve to “sama sebi radi”. Dane sam provodila u kući, pokušavala samu sebe ohrabriti ali svaki puta bih sve palo u vodu jer je anksioznost TADA bila jača od mene.''
Anamarija (23) kaže da je osjećaj anksioznosti najveći izazov s kojim sam se susrela u životu. Manifestirao se kao uznemirenost, vrlo čudan osjećaj u prsima, hladne ruke, strah, blokada u razmišljanju, nizanje crnih mislih od kojih je doživljavala tolike nalete straha da nije mogla normalno funkcionirati.
''Postala sam neprepoznatljiva, stidjela sam se sebe same, mislila sam da svaka osoba koja je u mojoj blizini prepoznaje moje ponašanje i najviše sam se bojala onoga sto se pričalo iza mojih leđa, a zapravo nitko nije znao što mi se događa.''
Sanja (19) o anksioznosti
Sanja (19) se vrlo dobro sjeća osjećaja anksioznosti i ponašanja koja su obilježila njenih posljednjih nekoliko mjeseci: ''Živjeti s osjećajem da ti je svaki dan najgori, da jedva ne čekaš sutra, da si umoran od svega, da gubiš prijatelje jer im jednostavno ne možeš reći što ti se događa jer se stidiš i bojiš da nitko neće razumjeti, udaljavaš se od svog dečka s kojim si prije uživala svakodnevno provoditi vrijeme. Živjeti kao da svaki dan glumiš, a nemaš više snage za dalje, živjeti pod osjećajem da svi vide i osjete tvoj strah, da svi prate i gledaju tvoje ponašanje, a zapravo nitko to nije primijetio, živjeti tako da svake sekunde razmišljaš o nečem najgorem što će ti se dogoditi je nešto najteže moguće što mi se dogodilo. Bilo je jako teško, izbjegavala sam sve, danima, mjesecima... nisam htjela dalje od svoga dvorišta, pa čak ni u dvorište.''
Kako izgleda svakodnevica kada imate anksioznost i panične napade?
Napadi panike se očituju u iznenadnim i neobjašnjivim napadima uznemirenosti i straha, koje prate teškoće s disanjem, lupanjem srca, vrtoglavica, treskavica, bol u prsima, osjećaj gušenja i drhtanje. Panični napad je kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode tijekom kojeg se svi simptomi razvijaju brzo i dostižu vrhunac unutar 10 minuta. Napadi panike događaju se učestalo, obično jednom tjedno ili češće po nekoliko minuta, a rijetko traju nekoliko sati.
Anamarija svoj prvi nalet anksioznosti i panike opisuje ovako: ''Sve je počelo prvi dan godišnjeg odmora na ljetovanju, ali sam to pripisala umoru i svemu kroz što sam prošla te godine. Godina u kojoj sam doživjela napad panike je bila jako teška s puno važnih odluka i nekih novih problema. Kad sam se na ljetovanju opustila, osjećala sam se loše jer ne brinem o svemu što se dogodilo. Tada mi se pojavio jako čudan osjećaj u prsima koji nikada do tada nisam osjetila, jednostavno sam se osjećala vrlo čudno i nisam znala ni objasniti što se to sa mnom događa. Pravila sam se da se ništa nije dogodilo, zanemarila sam taj 'osjećaj' i opustila se, pokušavajući i dalje uživati u ljetovanju. Nisam osjetila ništa slično u narednih par mjeseci dok se nisu nanizali prvi izazovi i problemi. Zapravo sam kasnije uvidjela da je taj događaj na moru bio prvo upozorenje jer su se simptomi pojačavali, nestajali te iznova dolazili još jačim intenzitetom. Dogodilo se to da je stanje konstantne tjeskobe i nemira zavladalo sa mnom i s mojim životom.''
Sanja je prvi panični napad doživjela kad je krenula u auto školu i sjela u automobil. Kaže da je tada sve što se skupljalo godinama u njoj izašlo van. Prije par godina imala je prometnu nesreću u kojoj je na nju, kao pješaka, naletio automobil i zbog koje je tada stvorila određene strahove. Tek je tijekom auto škole shvatila koliko velike. Kada se to dogodilo bila je zabrinuta ali i dalje nije odustala i položila je vozački ispit. Dobila je vozačku dozvolu i skoro pa nijednom sjela u auto. Zbog straha. Par mjeseci nakon toga, Sanjino se stanje pogoršalo i počela je konstantno osjećati tjeskobu i paniku te je stalno razmišljala negativno o stvarima kojih se prije nikad ne bi sjetila, o stvarima kojima bi se prije smijala jer su joj bile neshvatljive. Čim bi izašla iz kuće, sjela u auto, prošetala ulicom ili otišla u školu Sanja je razmišljala bi o tome što će se sljedeće dogoditi.
U kojem ste trenutku odlučile potražiti pomoć i zbog čega?
Anamarija kaže kako je tražila pomoć od početka u knjigama, videima, od roditelja, dečka, najboljih prijatelja jer su se svi oni neizmjerno trudili da pomognu. ''Unatoč pomoći i podršci svojih bližnjih ipak sam ponekad imala osjećaj da ljudi misle da je to samo period, da previše kukam jer imam sve u životu i da od obijesti previše razmišljam. Anksioznost nije stanje koje je fizički opipljivo. Ja doista nisam bila zadovoljna svojim životom u tim trenutcima, borila sam se kao lavica, hvatala sam se za svaku slamku koja mi se pružala. Napredovala sam nakon određenog vremena i puno uloženog truda u sebe, ali nisam bila još uvijek zadovoljna u potpunosti, shvatila sam da sam se naučila samo preživiti stanje bez dizanja puno prašine. Javila sam se Mirni, rekla sam sebi to je to, vjerovala sam u napredak i u sebe. Prvi susret mi je bio fantastičan, bila sam oduševljena, ostala sam duže nego smo planirale, imala sam osjećaj kao da se poznajemo godinama.''
''Kao da sam gubila tlo pod nogama, bila sam isključena iz svega što se događalo oko mene, jer nisam imala snage za druge, a najmanje za sebe. Kroz glavu su mi stalno prolazile misli kako više ne mogu provoditi vrijeme izvan kuće, kako samo i jedino što želim je biti u kući u svom krevetu sa suzama u očima od
0-24 h jer sam jedino tako smirena.''
Sanja (19) o anksioznosti
Sanja se na pomoć odlučila jer više nije htjela živjeti paralizirana strahom. ''Željela sam natrag svoj život i stari smijeh, svoju staru volju da budem ona ja, puna života, puna ljubavi, a u tom trenutku sam mislila da je to nemoguće i da se to više nikada neće dogoditi. Kada je Mirna otvorila savjetovalište počela sam ju pratiti, jer sam ju znala od prije. Kada sam krenula na razgovore, iza svakog završenog do kuće bih razmišljala o svemu što sam čula tada, zapisivala si neke stvari u svoju bilježnicu koja je tada bila moja bilježnica za utjehu i hitni slučaj.''
Kada i kako je postalo bolje?
Što vam je najviše pomoglo da se riješite anksioznosti i osjećaja panike?
Sanja je bila odlučna da ovo ljeto ode na more. Kaže da je imala sve planove, ali ne i hrabrosti da ih ostvari. ''Sama pomisao na putovanje do mora mi je stvarala mučninu jer nisam znala kako ću samo taj put preživjeti, a ne 14 dana života na moru- tamo daleko od moje kuće i moje sobe u kojoj sam jedino mirna. Uz Mirninu pomoć sam si stvorila “plan kako da to sve uspijem” i stvarno jesam, i bila sam jako sretna i ispunjena te ponosna na sebe.'' Sanja i ja napravile smo strategiju kako preživjeti put: naučile smo neke vježbe disanja i opuštanja, pripremile sve što je bilo potrebno za 'preživljavanje' situacije, osigurale Sanji literaturu, najdraže stvari, slušalice i napravile plan puta i strategije ukoliko bude morala ići u kafić ili na toalet. Uspjela je. Najgore je prošlo. Sanja je nakon pola godine u kući zatvorena u sebe bila ponovno među ljudima. Oduševljeno se prisjeća: ''Bila sam vani više od pola dana, daleko od svoje kuće, sa svojim bližnjima, sa svojim dečkom koji mi je pomogao da to sve lakše prođem i da što manje razmišljam o takvim stvarima jer to nisam ja. Korak po korak, počela sam shvaćati što sam si radila, počela sam biti jača i iz dana u dan pobjeđivati neočekivano. Navečer bih zaspala BEZ SUZA U OČIMA i bez razmišljanja ŠTO ME TO čeka sutra?''
''Sjećam se prvog odlaska Mirni kad sam bila toliko loše da sam jedva skupila snage izaći van ispred ureda s njom na 5 minuta, samo ispred ureda i tada mi je bilo grozno. Srce lupa na najjače, ali sam si počela stavljati u glavu neke stvari koje su me umirile. Počela sam razmišljati na način da i ako dobijem sad napad, Mirna je tu i ona će mi pomoći i smirit ću se, sada sam tu sigurna i ništa mi ne može biti.''
Sanja (19) o anksioznosti
Anamarija kaže da je napredak također primijetila vrlo brzo, kaže da misli da je to bilo već nakon prvog puta jer je bila jako ponosna na sebe što se odvažila javiti se i početi raditi na sebi. Anamarija nastavlja: ''Prvi puta u 3. godine nisam išla linijom manjeg otpora. Odlazila sam jednom tjedno kod Mirne jer sam htjela imati kontinuitet. Najveći utjecaj na napredak su imali moj trud, vjera u Boga i u napredak, discipliniranost, upornost, potpora roditelja, bake, dečka, moje najbolje prijateljice i naravno Mirnina stručna pomoć bez koje ovo sve ne bi bilo moguće. Ja sam jednostavno vjerovala cijelim svojim bićem da je ovo samo jedan veliki izazov iz kojega moram izvući pouku. Najveći pomak sam osjetila kada sam odlazila gdje sam htjela bez razmišljanja, 'osjećaj' se pojavljivao sve rjeđe, a ja sam ponovno počela uživati u životu. Naši razgovori su mi pomogli da se opustim, Mirna je stvarno razumjela svaku riječ o kojoj sam pričala, nije osuđivala i bila je veliki oslonac i vjetar u leđima. Najviše mi je pomogla Mirnina empatija, smirenost, vježba progresivne mišićne relaksacije koju radim svako jutro kao i savjeti kako se nositi s nekom situacijom i osjećajima koji su karakteristični za anskioznost.
Sanja i ja viđamo se sada najviše 1 puta mjesečno i uvijek uživamo u našem druženju. ''Razgovori s Mirnom su moje opuštanje, mir, nešto što jedva čekam. Pomogli su mi tako što sam iznosila sve što mi je bilo na duši i srcu te krenula od samoga početka i pričala, pričala i pričala. Razgovor pomaže najviše. Ona me osnažila, ona mi je pokazala kako sve mogu kada hoću, kako ništa nije jače od mene i da nema nikakve negativne stvari u životu koju ja ne mogu pretvoriti u pozitivnu, kako si neke stvari ne smijem previše uzimati k srcu jer nije važno sto su rekli za mene, nego tko je to rekao. Naučila me kako da ostanem mirna kada mi je najgore, kako da ne dozvolim svojim mislima da budu snažnije od mene, kako da ih obuzdam. Naučila sam kako da nakon svega što sam prošla budem u gužvi od 1000 ljudi oko sebe i ostanem stara ja, jer dok nisam krenula Mirni nisam ni znala koliko ja zapravo mogu i koliku mi ljudi snagu imamo u sebi .''
Što radite kako biste ostale ovako dobro i što želite poručiti drugima koji se muče s ovim problemom?
Sanja kaže da joj je najviše pomogao razgovor, razgovor i razgovor. ''Moj početak je bio upravo razgovor sa Mirnom koja je moj život vratila u normalu. Pisanje. Ispisala sam si u bilježnicu sve što znam i što sam naučila o anksioznosti i držala sam ju uz sebe da to mogu pročitati kada dođe do napadaja i to je bio moj broj 2 za umiriti se. Pisala sam svaki dan, sve što sam mislila da će se dogoditi, a nije . Zatim sam uvijek imala tu 'jednu tabletu' koju sam prije Mirne u bolnici dobila na recept. Ona je uvijek u mom džepu, predstavlja moj mir za glavu, moju prvu pomoć ''ako se desi''. Iako nisam uzela tabletu za smirenje skoro godinu dana, uvijek je uz mene. Pomaže mi i svakodnevna molitva, jer vjerujem da nam Bog nam daje križ koji na kraju procvjeta.
Također je najbitnije svaki dan biti uporan, nikad ne odustati i baš onda kada je najgore boriti se još snažnije i jače te ostati jak i uporan. Važno je krenuti od najmanjeg pa sve do najvećeg straha i polako ga odgurivati od sebe. ''Nemojte šutjeti, nego recite vama dragim osobama koje trebaju znati što vam se događa, a prave će vas osobe razumjeti i pomoći će. Kada dođe ponovno taj osjećaj- u glavi moramo biti svjesni da je to samo anksioznost i da se ništa loše neće dogoditi. Anksioznost nije jača od nas i ne smijemo joj dozvoliti da nas savlada. Pročitajte sve o anksioznosti, upoznajte se i sprijateljite s njom, razmišljajte pozitivno i vjerujte u sebe i svoju snagu. Svima koji se bore sa anksioznosti želim svu snagu i sreću svijeta, jer znam da je jako potrebna. Vjerujete u sebe, dajte si vremena, radite na sebi i doći ćete do cilja''.
Anamarija je zaista promijenila svoju kvalitetu života na bolje. Prakticira ranije ustajanje, vježba svako jutro elemente iz joge, zdravo se hrani. Piše zahvale i izražava zahvalnost za sve što ima i nema. Izbjegava konflikte i stresne situacije, bavi se sportom u večernjim satima, jako puno vremena provodi u prirodi, trudi se reagirati drukčije u nekim situacijama i kaže da puno više više voli sebe.
''Osjećaj anksioznosti se sada pojavi vrlo rijetko nakon nekih teških tjedana, kad se 'svega skupi', ali sam zahvalna na njemu jer sada znam da je to znak da usporim i smirim se, ne doživljavam ga više intenzivno kao nekad nego samo kao alarm da malo zastanem i opustim se. ''
Anamarija (23) o anksioznosti
''Drugima od srca savjetujem, da se otkinu od svog neodlučnog ja, da potraže pomoć i olakšaju si život tom odlukom. Također je potrebno uložiti svoj trud jer ništa ne ide preko noći, takvo stanje nije ni nastalo preko noći pa tako ne može ni nestati. Budite jači u glavi od emocija koje su u vašem tijelu, one su tu samo da ukažu na ono na čemu bi trebalo raditi, a ne da vas plaše, one su prolazne. Nikad nemojte svojim reakcijama hraniti strah, jer on postaje sve veći i teži. Sve je za naše dobro, neke stvari su tu da nas nauče lekciju. Ne treba umanjivati sebe u mislima i osjećajima jer mi nismo svoje misli niti smo mi svoji osjećaji- puno smo veći od toga. Anksioznost je uporna i što je više gurate ona se više stvara i vraća se u onom obliku koji vas najviše plaši. Naučite opustiti cijelo svoje tijelo, isprva je jako teško ali kada jednom uspijete - garantiram vam da je svaki drugi puta sve lakše i mrvicu ste bliže svom cilju. A nakon što se prestanete bojati uvidjet ćete da se zapravo ništa ne događa jer će taj 'osjećaj' početi iščezavati i to je zapravo tajna uspjeha u ovome stanju, samo morate biti jaki i ustrajati. Ne odustajte od sebe i idite dan po dan.''- Anamarija
U oba slučaja, ove mlade žene složile su se kako su ova iskustva jako utjecala na kvalitetu njihovih života i neke odnose koje su imale. Neka su se prijateljstva i odnosi prekinuli jer su upravo zbog ovih neugodnih situacija obje shvatile tko im je u životu prava podrška, a tko nikad nije ni bio.
Obje mlade žene iz ovih su, naizgled nerješivih situacija izvukle zaključke kojih će se uvijek u životu sjećati. Obje mlade žene odlučile su iskoristiti nove prilike koje im se u životu nude jer su naučile kontrolirati taj neugodni osjećaj anksioznosti i preusmjeriti fokus sa svojih misli na sebe.
One nisu prestale koristiti naučeno čim im je bilo malo bolje nego su baš tada još upornije zapele s aktivnostima, tehnikama i alatima koje smo zajedno usvojile. One nisu nikad rekle da nemaju vremena ustati se ranije kako bi se pripremile za dan. One su uporno svaki dan odvajale sat vremena da se posvete svom disanju i tijelu. One su svaki dan, iz tjedna u tjedan radile još snažnije i upornije na svojim ciljevima i zbog toga ih s ponosom zovem svojim najuspješnijim klijenticama i od srca im se zahvaljujem na svemu.
Također, ukoliko osjećate da se s anksioznošću ne možete ili ne želite nositi sami- stojim vam na raspolaganju.
Comments