Prošla je godina testirala vjeru u sebe i svoje sposobnosti kao i sve što sam ikad mislila da jesam ili želim postati. 2018.-a godina bila je sve osim dosadna: bila je najluđe svjesna godina u mom životu. Ovo je bila godina u kojoj sam preuzela toliko novih uloga da se u nekima još uvijek nisam u potpunosti opustila i snašla. Novost u prošloj godini je to što sam, osim iz svojih, počela učiti i iz tuđih pogrešaka te sam na osnovu tuđeg iskustva počela kod sebe tražiti i mijenjati slične obrasce ponašanja kako bih preduhitrila moguće neugodne ishode.
Fotografija 1. Hudolin& Kurtagić
Voditi samostalno svoj posao meni je nešto najljepše na svijetu, ali također- uzima puno vremena, emocija, financija. Svaki put kad sam pomislila da sam priskrbila dovoljno, pojavio se neki novi namet ili račun koji treba platiti. Svaki put kad bih uštedila 300kn, morala sam s tim novcima u školu u Zagreb. Radi nesigurnosti i sumnje u samu sebe i svoje vještine i stručnost, u 2018.-oj imala sam prvi puta mali napad panike i jedno nekontrolirano plakanje u fetus položaju na tepihu gdje se inače igram i crtam s djecom.
Brdo obaveza i manjak slobodnog vremena doveo je do toga da se nakon 2 godine veze prvi puta posvađam sa svojim partnerom. Čak sam jednom koristila i pasivnu- agresiju, čime se nimalo ne ponosim. Naša prva svađa i moje pasivno- agresivno ponašanje na svu sreću rezultiralo je još boljom komunikacijom, povezanošću i snažnijom ljubavi s obje strane.
U 2018.-oj godine ostvarila sam nešto o čemu se većina ljudi boji i sanjati, dok sam istovremeno počela gubiti svoju najdražu baku. Prošle godine prvi sam se put izgubila u nemoći da pomognem i djelujem pa sam tako plakala 45 dana. A smijala se 300.
U 2018. godini sam radila minimalno 10 sati dnevno. Moj tjedan trajao je oko 53 radna sata, a nekad i po 5 tjedana uzastopno, bez vikenda i pauze. Upoznala sam toliko divnih ljudi te čula najskrivenije tajne koje čuvam samo za sebe. Toliko sam puno naučila od svojih klijenata, i u svakom od njih vidjela dijelić sebe. U 2018. godini oko 100-injak ljudi je zadovoljno završilo proces savjetovanja, a njih 5 je pomoglo i još uvijek pomaže meni. U prošloj godini nije bilo godišnjeg odmora, nije bilo bolovanja, nije bilo poklona, nije bilo putovanja-osim onih u školu u Zagreb. Svega ovog nije bilo ni godinu prije, ako ćemo iskreno, jer je i ta godina bila uvertira za sve ovo što se događa.
Fotografija 2. Hudolin& Kurtagić
U 2018.godini je bilo puno iskrenosti, više nego ikad prije. Otkad sam naučila biti iskrena prema sebi, takva sam i prema svima ostalima jer mislim da je život prekratak za bilo što drugo osim za iskrene i prave odnose. Ponovno sam prekinula neke odnose s ljudima kako bih napravila mjesta za one kojima je zaista stalo do mene. Oslobađajuće iskustvo koje prakticiram nekoliko puta godišnje.
Prekid jednog prijateljskog odnosa u kojem sam svjesno i željno provela dobrih XY godina natjerao me da se zapitam zbog čega se to dogodilo? Kroz introspekciju i prisjećanje svega što se događalo u godinama dok smo bili prijatelji, shvatila sam kako uporno ponavljam jednake greške u svim odnosima koje započinjem i smatram prijateljskima. Shvatila sam da je vrijeme da se malo zaustavim i emocionalno odmaknem iz svih odnosa u kojima se nalazim kako ne bih izgorila.
Odlučila sam ovo novo otkriće iskoristiti kako bih, kao neovisni promatrač počela promatrati sve svoje odnose umjesto da se emocionalno uključim. Kad god bih se našla u nedoumici oko nečeg što se trenutačno događa, odmaknula bih se i isključila svoje emocije za 20% te pokušala situaciju rastaviti na poznate i nepoznate faktore.
Dozvolila sam sama sebi da stvorim nove zaključke o uzajamnom davanju u odnosu isključivo na osnovu trenutačne situacije i prostih činjenica. Tako sam shvatila da sam u nekim novim odnosima, bez trunke promišljanja o osobnoj koristi, ponovno i bez rezerve pomagala i davala svojih 100%. Shvatila sam da sam i to da sam rado zvala takve odnose 'suradnjom', kao što je to radila i druga strana, dok sam zapravo surađivala samo ja. Pomoć i podrška u konkretnim akcijama ostala je samo na lijepim i probranim riječima, dok nisam shvatila da je to, zapravo, jedino što dobivam zauzvrat. Dobila sam obećanja koja se nikad nisu ostvarila, a imala su nekoliko prilika da se i realiziraju.
Tako sam dobila potvrdu da su i ti odnosi jednaki svim drugim odnosima te da ja nisam ništa posebno već samo jedna od. A ako sam samo jedna od, tu moje davanje prestaje jer više volim autentične odnose u kojima se obje strane osjećaju posebno s razlogom. Na vrijeme sam se zaustavila i prestala davati svojih 100% za nekog tko ne stigne ili ne želi uzvratiti, te tako sačuvala svoju dragocjenu energiju i emocije. Ili sve, ili ne.
Kad shvatiš koliko te netko brzo može zamijeniti novom osobom koja ima nešto što ti trenutačno nemaš, sve postaje lakše jer uviđaš, nažalost, da si i ti bila instant osoba koliko god se to, u početku, činilo drugačije.
U 2018.godini ponovno sam se riješila još jednog svog straha koji me pratio otkako sam postala koliko- toliko svjesna sebe. Cijelog svog života osjećala sam se svakako, osim- ženstveno i privlačno. Svjesna sam da sam godinama uzgajala i svakodnevno njegovala ova uvjerenja koja su, vjerujem, nastala još u osnovnoj školi kroz negativne komentare, nisko samopoštovanje i samopouzdanje, stalne oscilacije u težini i nemogućnost da prihvatim i zavolim svoj fizički izgled. Mislim da sam tek s 28 godina za sebe prvi puta rekla da sam žena, a trebalo mi je još par godina da to zaista i usvojim. Uvijek sam se radije ponašala i oblačila kao djevojčica te na taj način bila sigurna da nitko neće vidjeti kako se nelagodno osjećam u nečemu što slavi žensku ljepotu. Najljepše i najženstvenije komade odjeće skupljala sam godinama i slagala s markicama na dno ormara jer sam čekala 'neke bolje dane'.
Fotografija 3. Privatni album
Krajem 2017. godine odlučila sam se riješiti nekih osobnih kočnica te osvijestiti i prihvatiti taj zapostavljeni dio sebe. Odlučila sam se na treninge plesa na kojima sam bila redovna svaki tjedan. Prva 3 mjeseca sam plakala i proklinjala sebe zbog svega što nisam bila sposobna izvesti ili naučiti. Onda sam se opako naljutila na sebe radi takvog ponašanja i odlučila da ću si dati vremena jer ništa novo ne dolazi preko noći. Trebalo mi je više od pola godine upornog truda i rada, micanja vlastitih granica i preko 100 progutanih knedli u grlu da se opustim i naučim uživati u glazbi, plesu i samoj sebi u jednoj potpuno novoj ulozi. Kroz nepunih 7 mjeseci, ostvarila sam i daleko premašila svoj osobni cilj i uhvatila se u koštac sa duboko ukorijenjenim uvjerenjima i filozofijom nedostatnosti tj. mišlju da nisam dovoljna ili da nešto ne zaslužujem. U nepunih 7 mjeseci kroz glazbu i ples riješila sam se negativnih uvjerenja koja su me predugo pratila.
Ako vam kažem da sam ostvarila nešto što sam mislila da nikad, ama-baš-nikad neću moći, kao i to da je recept za uspjeh uporno vježbanje, ponavljanje, strpljivost i odlučnost- hoćete li, molim vas, i sami pokušati nešto slično u ovoj godini i tako pokazati sebi i drugima što sve možete?
U ovoj sam godini odlučila oprostiti i onima koji mi nikad nisu rekli da se kaju radi stvari koje su namjerno ili nenamjerno uradili mojim najdražima, mojoj obitelji ili meni. Odlučila sam sve to zaboraviti i otpustiti. Uvidjela sam da na neke stvari nikad neću dobiti odgovor koji sam uporno tražila ili objašnjenje zašto je to tako. Uvidjela sam, također, da od vrtenja starih programa i scenarija koji su davno završili i neugodnih emocija koje proizlaze iz toga-štetu i tugu nanosim samo sebi, a svoje vrijeme želim usmjeriti na stvari koje mi čine dobro. Odlučila sam oprostiti svakome tko mi je uradio nažao, namjerno ili nenamjerno. Odlučila sam biti veća osoba od događaja koji su me, u nekom vremenu mog života, dobrano obilježili.
Ove godine oprostila sam i prihvatila mnoge stvari, događaje i situacije iz prošlosti jer su me upravo oni oblikovali u osobu koja sam danas. Život mi je pokazao da sve ružno što pomislimo, kažemo ili uradimo nekom drugom- uvijek nekako nađe put natrag do nas samih.
Zbog nekog višeg razloga, počele su mi se u život vraćati neke osobe s kojima još uvijek imam nerazjašnjene odnose. Odlučila sam prihvatiti to kao znak da je vrijeme da ponovno preispitam svoja uvjerenja i procijenim tko sam ja u odnosu na te osobe. Ja biram hoću li nekome ponovno zamjerati radi nečega što se dogodilo davno prije ili želim pokazati ljubav, empatiju i prihvaćanje koje meni samoj danas donose osjećaj slobode i mira. Od zamjeranja i ljutnje patimo jedino mi, a ne osobe koje su nam nešto namjerno ili nenamjerno uradile. Odlučila sam da se više ne ljutim, ne zamjeram, ne sudim o tome je li netko dobar ili nije. Svrha svih odnosa u kojima se nađemo tijekom naših života je da odredimo tko smo mi u odnosu na sve što se oko nas događa.
Ako živim i učim ljubav, kako onda mogu sama sebi dopustiti da sudim o tome je li nešto što je netko uradio pogrešno ili dobro?Ako živim i učim ljubav , odakle mi pravo da biram tko ljubav zaslužuje, a tko ne?
Ako mislim da netko radi svog postupka ne zaslužuje ljubav ili oprost, kako onda mogu očekivati da će netko drugi imati razumijevanja za mene kada i sama pogriješim? Svi smo od svojih života napravili najbolje što smo znali s alatima i znanjima koji su nam bili dani u tom trenutku. Ako živim i učim ljubav, tko sam ja da na osnovu svog subjektivnog iskustva sudim nekim drugim ljudima?
Fotografija 4. Privatni album
Isto tako i za sebe mogu reći da nisam uvijek bila dobra osoba. Iskreno, bila sam dugo vremena ne-baš-dobra osoba. Prvo prema sebi, a zatim prema drugima. Ljutila sam se, zamjerala, lagala, prigovarala, ogovarala, zahtijevala, manipulirala i tražila osobnu korist. Sve iz želje da me netko uvaži, voli i da me prizna te da na osnovu toga otkrijem tko sam. Svi želimo ljubav i prihvaćanje, samo se ponekad ne znamo na pravi način izboriti za to pa posežemo za niskim udarcima. Kad drugu osobu spuštamo, omalovažavamo ili ogovaramo, mislimo da dižemo sebe i svoju vrijednost dok u stvarnosti otkrivamo svoje najniže porive. Tko se od nas barem jednom u životu nije upustio u ovakve aktivnosti? I sama sam od drugih u životu ponekad gledala osobnu korist i odakle mi pravo da sad, kad sam odabrala živjeti i razmišljati drugačije, sudim nekome tko za to još nije sprema n? Oprostite, otpustite i prodišite ponovno.
Danas je 2 godine da moj partner i ja živimo u stanu od 29 kvadrata u kojem nemamo niti slobode, niti privatnosti. U tom iznajmljenom stanu imamo točno 2 mjesta na kojima se možemo zagrliti. Vjerujem da bi većina parova poludjela u ovakvim uvjetima, ali mi nekako izdržavamo. Nikad nemamo goste jer ih nemamo gdje smjestiti, a i kad bismo ih nagurali u stan, morali bismo šaptati radi susjeda koje su nam pravile probleme punih 10 mjeseci. Dva ljeta provedena u tom stanu, bez odlaska na godišnji odmor bila su neizdrživa, ali drugog izbora nije bilo.
Ljeto 2018. sam po 12-13 sati provodila na poslu jer sam tamo imala klimu i mogućnost da slušam glazbu koja mi može popraviti svako raspoloženje što u stanu ne smijem. Osjećam se kao da smo cimeri s još 4 ljudi jer čujemo apsolutno sve što oni rade.
Nama život i financijski izdaci nisu dozvolili da se preselimo dalje, ali smo nekoliko mjeseci čekali kućicu s vrtom o kakvoj sanjamo već godinu i pol koju su nam obećali. Od kućice se u 5 mjeseci čekanja nije dogodilo ništa, iako je rečeno sve suprotno od toga. Mjesecima smo tražili nešto drugo, ali ponuda je bila loša, tj. nikakva. Sanjam o kućici s dvorištem u koju ću smjestiti i svoj poslovni prostor i to mi je jedan od ciljeva u ovoj godini. Vjerujem da nas čeka nešto savršeno i da je radi toga propalo sve ovo o čemu smo zajedno maštali mjesecima.
Fotografija 5. Jo Maksimovich za Simone Design
A što se tiče moje bakice, još uvijek se učim nositi sa svime što se događa. Baka je početkom 11. mjeseca imala drugu operaciju kuka. Kad je nakon 3 tjedna bolnice moja baka došla svojoj kući- prvi sam ju put u životu vidjela nemoćnu, uplašenu i izgubljenu. Baka se prvi puta nije mogla brinuti za sebe. Moja baka bila je lucidna i svjesna žena koja ne odustaje od sebe, kao ni od nas. U ovoj tužnoj i emocionalno teškoj situaciji uvidjela sam koliko snage i hrabrosti ima u mojoj majci i ujaku koji su joj pomagali i bili angažirani na sve moguće načine. Osjećam iz dana u dan da moja baka polako nestaje, a bakine oči više nisu kao prije. Već 3 mjeseca nisam razgovarala s njom na način na koji smo prije razgovarale. Baka je bila jedina osoba kojoj sam govorila sve svoje ideje, planove i želje, ali i sve probleme, strahove i sumnje. Baka je istovremeno bila moj najveći kritičar i najveći navijač. Toga više nema, a ja učim kako da to prihvatim i kako da se najbolje nosim s tim.
Moja baka sutra dolazi kući sa rehabilitacije i kao što je ona mene mazila po kosi dok sam joj prije mjesec dana plakala u krilu radi nepravednog života, mazit ću i ja nju ako ponovno zaspi usred našeg razgovora.
2018.godina bila je godina ponovnog stvaranja mene u nekim novim, dosad nepoznatim ulogama. Prošla godina još je više testirala moju snagu, volju i upornost. Ponovno sam pomicala svoje granice i podvlačila crte u odnosima. Učila iz svojih i tuđih pogrešaka. Postala sam bolja, jača i snažnija. Postala sam svjesna da želim još puno toga postići i u životu, kao i toga da se nemam čega bojati jer želim da me u svemu vodi ljubav, a ne strah.
Želim vam da u 2019. godini budete najbolja verzija sebe, a to isto želim i sebi ♡
Fotografija 6. Jo Maksimovich za Simone Design
Comments