Veliku većinu vremena osjećam zahvalnost i sreću na svemu što imam. Osjećam zahvalnost za milijun malih i velikih stvari; materijalno i duhovno, lijepe stvari koje su postale uspomene kao i one manje lijepe koje su postale iskustva i lekcije. Veliku većinu vremena vesele me sitnice i male geste te sam gotovo uvijek dobro raspoložena. Prošli mjesec to i nije bilo baš tako. Prošli sam mjesec ulagala dodatni trud kako bih u sebi izazvala ugodne emocije.
I ja plačem i imam loše dane.
Samo je ovaj loš dan potrajao cijeli mjesec.
Ljudi koji me poznaju opisali bi me kao emotivnu i toplu osobu. Da pitamo nekog tko postavlja dijagnoze, ona bi vjerojatno glasila: 'hipersenzibilnost'. Cijeli sam se život susretala s kojekakvim komentarima da sam previše 'osjetljiva i plačljiva' te da 'suviše uzimam stvari k srcu' kao i da 'plačem radi sudbina ljudi koje ni ne poznajem' jer se 'previše vežem za ljude i njihove emocije'. Na jednoj superviziji sam dobila komentar kako 'preuzimam i proživljavam tuđe emocije koje oni sami nisu spremni pustiti van'. Dugo sam mislila da je to nešto na čemu trebam raditi. Dugo sam mislila da je to loša stvar. Dugo sam mislila da i ja moram biti kao svi drugi.
Svoju emotivnost bih izabrala svaki dan ispočetka, jer mi donosi toliko ugodnih stvari i predivnih osjećaja. To može biti predivno dok su emocije i situacije ugodne, ali je vrlo naporno kad dođu malo teži trenutci.
Zbog svoje emotivnosti i topline se znam veseliti svakom tuđem uspjehu, ma koliko on mali bio jer ga osjećam kao da je moj osobni. Kada kod ljudi osjetim napredak i pomak na bolje- radujem se s njima kao da sam ga i sama iskusila. Osobni rast i razvoj drugih ljudi u meni budi ugodne emocije i razvija kreativne ideje, motivira me, inspirira i gura naprijed. Vjerujem da osjećam emocije i energije drugih ljudi što u meni potiče više empatije i razumijevanja. Vjerujem da mi upravo ta emotivnost pomaže u uspješnom radu s ljudima. Meni je (skoro) do svega što je dobro, iskreno i podržavajuće- iskreno stalo. To može biti predivno dok su emocije i situacije ugodne, ali je vrlo naporno kad dođu malo teži trenutci.
A došli su. Skupilo se. Skupilo se godinu dana rada bez pauze i odmora; privatnih i poslovnih računa kojima ne vidim kraj, dugova koje smo isplatili pa su za nagradu došli još veći; nametnutih obaveza koje nisam tražila ali su mi ih drugi velikodušno prepustili; tjeskobe zbog života u 30 kvadrata bez trunke privatnosti i slobode te ne dobivanja odgovora na pitanje: ''A zašto neki ljudi dobiju dijete, a mi ne?''
Najteže od svega mi je ipak činjenica da je mojoj bakici sve teže ustati se i kretati, te da sve češće samnom priča o tome kako nema više volje ni za čim. Rekla mi je kako se osjeća napušteno i nemoćno. Srce mi se stegne svaki put kad to kaže, ali trudim se razumjeti i prihvatiti što mi želi reći. Moj razum ju shvaća i podržava, ali mojim emocijama ona već sad nedostaje.
Razumijem da je jako teško kad nemaš više niti jednog živog prijatelja jer si me ljetos zamolila da tvog posljednjeg obrišem iz mobitela. Razumijem da ti je teško čekati da netko ponudi pomoć jer si bila osoba koja je uvijek sve mogla sama i nikad ju nisi htjela tražiti. Razumijem da ti je teško ustajati iz kreveta svako jutro znajući da ne možeš više ni na tržnicu, ni u šetnju, ni na vježbe. Žao mi je što više ne možeš peči kolače koje toliko voliš. Boli me što mi kažeš da to rijetki vide, a još te manje pitaju. Boli me što ti ne mogu pomoći i olakšati da sve što dolazi ne bude suviše bolno. Ne mogu gledati bol na meni najsnažnijem biću.
Ovaj put se itekako skupilo. Skupilo se i izlazilo je van kroz kojekakva nepoželjna i 'socijalno neprihvatljiva' ponašanja. Skupilo se tako da sam eksplodirala i vrištala, ali to i dalje nije prošlo. Skupilo se tako da sam plakala 24 dana. Osjećala sam da me nitko ne može utješiti, a ovaj put mi se učinilo da nisam mogla ni sama. Da, i ja imam probleme s kojima se ne znam nositi.
Ove sam godine nekoliko puta poželjela odustati od svega. Poželim odustati od sebe jer mi se ne da svaki dan iznova davati maksimum na područjima koja su mi važna. A meni je puno toga važno. Rastužim se kad osjetim da ponekad samo ja dajem, a malo dobijem nazad. Ponekad u odnosu ne dobijem nazad ono što želim, niti kad nekoliko puta jako lijepo zamolim. Onda te svoje čežnje zakopam malo dublje i pravim se da ih ne nema, da su prošle. Ponekad dugo vremena skupljam sitne frustracije i nezadovoljstva pod krinkom da sam završila psihologiju pa mogu razumjeti porive i razloge zbog kojih meni dragi ljudi rade stvari na način koji rade. Većinu vremena toleriram puno stvari i rijetko se ljutim.
Posljednja 3 tjedna bila sam frustrirana i nemoćna, uplašena i nesigurna, a moja tolerancija je opala. Nisam imala snage gledati i slušati ljude koji iznova biraju to što biraju. Onda sam se naljutila na sebe jer sam se sjetila da su ljudi oko nas naše ogledalo te da ne mogu u drugome vidjeti nešto što i sama ne posjedujem.
Većinu vremena se ljutim na sebe znajući da sam ja odgovorna za svoj život i njegovu kvalitetu jer znam da na sve možemo utjecati kada preuzmemo odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. To znam jer posljednjih 5 godina upravo na taj način mijenjam svoj život. Ali ponekad ni ja ne znam što da više napravim kako bih zadovoljila osnovne ljudske potrebe. Kad radiš 9-11 sati dnevno teško je raditi više, a kad se 2 ljeta nisi nigdje odmorio povremeno bude teško raditi pametnije ili inovativnije. Kreativni procesi ne idu na silu, a što je kreativnih ideja manje, ja se osjećam lošije. Rujan je bio izuzetno naporan fizički, mentalno, emotivno i financijski. Dva vikenda sam provela educirajući se u Zagrebu. Na NLP-u smo zaronili u malo nesvjesnije dubine, a nakon takvih otkrića meni navru neka davno potisnuta sjećanja koja me dobrano protresu pa se nakon toga ponovno sastavljam dan, dva. Sastavljam se kad stignem, u pauzama između klijenata ili kad uhvatim slobodni vikend.
I koliko god mi puta dođe da odustanem, ja odabirem i dalje biti ovdje. Odabirem sebe, svoj život, svojih 100%. Koliko god puta da mi dođe da se bezobrazno posvađam ne mareći za sve te usvojene komunikacijske vještine, ja odabirem da to ipak ne uradim. Svatko radi ono što želi i tko sam ja da im ukazujem na drugačije. Mogu ih suptilno prestati uključivati u svoj život jer mi takvi ljudi u blizini- ne trebaju, a još ih manje želim. I koliko god sam pauza između klijenata koristila za plakanje, ja sam odabrala svakog dočekati s možda malo razmazanom maskarom, ali uvijek s osmijehom. Koliko god bila tužna, ti mi ljudi svojim dolascima uljepšavaju apsolutno svaki radni dan.
Kad me nakon nekoliko dana prošao šok zbog bakinog stanja i kad sam uvidjela da od mojih suza nitko ne dobiva apsolutno ništa, osim otežavanja ionako teške situacije- odlučila sam to promijeniti. Prihvatila sam stanje onakvo kakvo je i odlučila djelovati. Odlučila sam vrijeme koje nam je ostalo iskoristiti najbolje što mogu. Odlučila sam dati 100% ljubavi i razumijevanja.
Razmislila sam o tome kako joj konkretno mogu pomoći i sjetila se koje su to stvari baki najdraže. Pa sam primijetila da cijeli tjedan u prijepodnevnim satima nemam klijente te sam odlučila to vrijeme iskoristiti da budem s njom. Tako sam joj pomogla očistiti cijelu kuhinju, dok se ona čudila kako brzo i temeljito znam spremati. Poslije toga sam ju još sat vremena gledala kako se divi što je sve oko nje čisto i blistavo. Nije spominjala ni bolove, ni usamljenost, ni starost. Taj sam dan puno manje plakala. Znala sam da je taj dan ljubav pobijedila. Otkrila sam svoju (radnu) terapiju.
Sljedeći put dogovorile smo usisavanje. Družile smo se 5 sati, popile 3 kave, razgovarale o svemu što se događa(lo) kao nekad i baka niti jednom nije spomenula želju da ode s ovog svijeta. Oprala sam kante za smeće i zalila biljke. Taj dan vratio se i moj brat iz Njemačke, a to je dodatno uljepšalo bakino poslijepodne. I taj je dan pobijedila ljubav.
Jučer sam joj istresla jorgane i upalila centralno grijanje, obukla joj tople čarape i ušuškala ju pred TV, a moj je brat dotjerao biljke u vrtu i istresao sve tepihe. Danas sam joj puštala video snimke kad sam bila beba, a čak i preko videa se osjetila ljubav koju dijelimo jedna prema drugoj od dana kad smo se upoznale. Ljubav pobjeđuje svaki dan kad se naša baka nasmije.
U nedjelju sam napunila 34. godine.
Nisam zamišljala svoj život u stanu od 30 kvadrata gdje se ne mogu okrenuti, niti mogu poslušati svoju omiljenu pjesmu.
Nisam zamišljala svoj život bez djeteta, zamišljala sam ga s dvoje. Nisam zamišljala život s minimalnim primanjima unatoč kontinuiranom školovanju od svoje osamnaeste godine.
Nisam zamišljala da će sve što zaradim ići na neke račune, a ja da ću kalkulirati imam li za dodatne sate plesa koji mi pomažu da se nosim sa svakodnevnim problemima. Nisam zamišljala da s 34. godine neću moći otputovati nekud za vikend kao ni da ću auto koji imam moći voziti samo po gradu. Nisam zamišljala da moj dragi i ja zajedno možemo provesti tek svaki drugi vikend, osim ako ja moram u školu u Zagreb. Nisam zamišljala da ću s 34. godine i dalje plakati na crtiće te biti jedina koja prilazi bakama na ulici da ih pita kako su i treba li im pomoć, kao što sam radila dok sam bila mala.
Isto tako, nisam mogla niti zamisliti da ću s 34. godine postati ovo što jesam.
Nisam zamišljala da će iz one nesretne, usamljene djevojke koja je mrzila cijeli svijet, a najprije sebe- nastati žena koja drugima pomaže da zavole i prihvate ono što jesu te ih uči kako da vole život.
Polako spoznajem da sam se toliko mrzila samo zato da se naučim ponovno voljeti i da o tom procesu pričam drugima. Nisam zamišljala da će mi djeca i ljudi svih uzrasta dolaziti da mi se povjere i ispričaju što se sve dogodilo otkad se nismo vidjeli. Nisam se nadala da će dječak od 12. godina koji trenira nogomet pola svog života i jako je dobar u tome odlučiti propustiti trening radi našeg druženja i razgovora. Nisam zamišljala da će žene koje sam večinu svog života smatrala 'konkurencijom' postati moja krila. Niti da ću dobivati prelijepe poruke pune ohrabrenja od nepoznatih ljudi.
Nisam zamišljala da će tuđa djeca, na neki način postati i moja te da ću ih sve voljeti kao da jesu. Od onog najmlađeg do one najstarije, koju već zovem svojom prijateljicom. NetkoTamoGore zamislio je to sve umjesto mene. Zamislio je ovaj moj život točno ovakav kakav jest i hvala mu na tome.
Da. I ja plačem i imam loše dane. Ali svoju emotivnost izabirem svaki dan iznova jer je to moja supermoć. Ona mi omogućava da se unatoč svemu što se događa veselim jer me dragi svako jutro poljubi prije nego ode na posao, dok je vani još mrak. Veselim se što me svaku noć kad dođe s posla, on ponovno poljubi, a meni ne smeta što je opet mrak i ja već spavam. Veselim se što nemam potrebu prodavati maglu ljudima da čiste svoje wc-e kako bi se spustili na zemlju. Jer moji su ljudi već dobrano na Zemlji, a ja ih učim kako da skupe hrabrost i polete. Veselim se jer uspijevamo preživjeti i uživati u sitnicama s minimalnim primanjima.
Da. I ja plačem i imam loše dane.
Ali ja se i dalje veselim sitnicama jer vidim toliko ljudi
koji su puni svega, a iznutra su potpuno prazni.
Comments