Zadnji dan na bivšem radnom mjestu dobila sam divan poklon od kolega i čestitku na kojoj piše: ''Kažu da sreća prati hrabre, a dugo nismo upoznali nekog toliko hrabrog kao ti...''. Tek tada, prije 5 mjeseci, i sama sam shvatila da sam postala hrabra. Hrabra u donošenju odluka, hrabra u zauzimanju za sebe i svoje potrebe, hrabra za poduzimanje koraka koji me vode mom konačnom cilju.
Vjerujte mi- to je jedna od vještina koju sam naučila, a jednako tako možete ju naučiti i vi.
Ispričat ću vam kako...
Fotografija 1. Snimljena prije desetak godina. Autor Hrvoje Škergat
Kad se sjetim sebe kroz svoje odrastanje i sazrijevanje, bila sam sve osim hrabra. Ako ste čitali moju životnu priču Mirna, Nemirna dobili ste otprilike dojam o tome kako sam se osjećala većinu svog dječjeg i mladenačkog života. Bojala sam se samostalno raditi stvari jer nisam imala vjeru u sebe, svoje sposobnosti i inteligenciju. Bojala sam se biti iskrena prema drugima, a još više prema samoj sebi. Svaki svoj neuspjeh pripisivala sam činjenici da sam 'glupa, ružna, debela i nezanimljiva'. Brinulo me tuđe mišljenje i neugodni komentari, a najviše od svega htjela sam da me drugi prihvate pa sam se često prilagođavala tuđim mišljenjima i potrebama. Ukratko- bojala sam se svega oko sebe.
Sjećam se kad sam napunila 18.godina i krenula u auto školu. Prvi sat vožnje provela sam 5 minuta na poligonu, a onda je instruktor odlučio da bih mogla odmah na obilaznicu. To je bio prvi put u mom životu da sam vozila automobil. Nikad neću zaboraviti koliko sam se uplašila jer su mi u 7 ujutro u susret išli samo kamioni, a ja sam se pokušala priljubiti što više uz desni kraj trake. Mog instruktora je to jako zabavljalo i nasmijavalo, dok sam se ja tresla od straha. Kad je taj horor prošao, dovezli smo se pred moju školu, a ja sam potpuno mokrih leđa i ruku, paralizirana od straha jedva izašla van iz auta.
''Ja to ne mogu'', ''Ja to nikad neću naučiti'', ''Mrzim se i glupa sam''- to su bile misli koje su se automatski pojavile u mojoj glavi i ja sam ih prihvatila kao apsolutnu istinu. Nisam odustala jer sam zaista željela naučiti voziti, ali gotovo svaki put kad bi sat vožnje završio, ja bih izašla van- bijesna, frustrirana, uplakana. Moj se instruktor dobro zabavljao i nerijetko mi je znao reći da sam 'prava plavuša'. Tada se nisam znala zauzeti za sebe i prepoznati da možda nije toliki problem u meni, nego možda ima nešto i u tom čovjeku. Onda je došla zima te sam odlučila da ne želim uopće voziti po snijegu jer ja to ''ne mogu'' pa sam napravila pauzu od 3 mjeseca. Za to vrijeme taj je instruktor otišao i ja sam dobila novog učitelja. Odradili smo skupa puno dodatnih sati vožnje, a on je bio pun strpljenja za moje strahove i nesigurnosti. Prilagodio se meni i pomagao mi da uspijem. Položila sam vozački iz prvog pokušaja.
Malo- pomalo otkrila sam da u vožnji mogu uživati: otkrila sam koliko je lijepo voziti se uz glazbu i pjevanje na sav glas, koliko je divno sjesti u auto i otići spontano negdje gdje još nisam bila, otkrila sam da se najviše volim voziti sama. Uvidjela sam da mi je vještina za koju sam mislila da nikad neću naučiti postala jedna od mojih omiljenih aktivnosti. I znate što još? Prije 3 godine dobila sam posao u kojem sam u 3 mjeseca vlastitim automobilom proputovala 6000 kilometara od Dubrovnika do Bizovca, kolegica i ja obišle smo 63 osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, stekle smo neprocjenjivo iskustvo te se pritom jako dobro zabavile & postale prave prijateljice. Taj put vozila sam u svim mogućim i nemogućim vremenskim uvjetima bez ijedne prometne nezgode. Taj dobro obavljeni zadatak osigurao mi je posao naredne dvije godine života. Eh da mi je netko to rekao kad sam imala 18... mislila bih da sam svemoguća!
Fotografija 2. Ljeto 2017.
Krenimo dalje. Nikad nisam voljela pričati na telefon, uvijek mi je bilo draže osobu doživjeti uživo. Razgovor preko telefona u meni je uvijek izazivao neku vrstu nelagode. Kad sam bila u osnovnoj školi, moja mama imala je poznanicu kojoj je bilo svejedno s kime razgovara, te sam joj se nekoliko puta javila i iz pristojnosti sat vremena slušala njezine monologe. Jednom sam zakasnila u školu jer nisam znala kako da to prekinem. Onda sam malo odrasla, ali situacija se nije promijenila. Gotovo svaki put tijekom nekih banalnih razgovora- naručivanja hrane, rezerviranja termina kod frizera ili u videoteci bih se poprilično zbunila, uzmucala i zablokirala te spustila slušalicu jer me bilo stid. Nakon tih kratkih i neuspješnih, meni tada vrlo zahtjevnih razgovora, osjećala sam se nesposobno i smotano. Svaki sljedeći sličan razgovor pratilo je ubrzano lupanje srca, znojenje dlanova i osjećaj tjeskobe. Uskoro sam javljanje i pričanje na telefon počela izbjegavati na sve moguće načine te bih radije prošetala do frizerskog salona ili otišla sama po hranu, umjesto da ju naručim. Nitko nije bio sretniji od mene kad se preko puta moje kuće otvorio catering :)
Kako sam ovakvim ponašanjem hranila taj svoj glupi mali strah, on je rastao. Počela sam izbjegavati javljanje na telefon kad bih vidjela nepoznat broj i uvijek sam mislila da su to loše vijesti. To je trajalo otprilike do fakulteta, a onda sam pomislila da bih se s tim strahom mogla malo pozabaviti. Pronašla sam studentski oglas za anketiranje i istraživanje tržišta preko telefona. Dobila sam posao. Znala sam da sad nema nazad te da moram odraditi ono što sam obećala. Točno se sjećam višesatne pripreme prije prvog 'službenog' dizanja slušalice. Od riječi do riječi sam napisala sve što trebam izgovoriti i nekoliko puta isprobavala svoj govor prateći prstom svaku izgovorenu riječ.
Uspjela sam prvi put. Uspjela sam i drugi put. Nakon nekoliko puta to više nije bilo toliko strašno. I tada mi se znalo dogoditi da zastanem i zaboravim što sam htjela reći, ali shvatila sam da dobra priprema i organizacija pomažu. Kroz nepuna 4 mjeseca postala sam koordinator za županiju jer sam imala najveći postotak uspješnosti. Eh da, preko telefona sam također dogovarala sve termine i susrete s ravnateljima škola i stručnim suradnicima na tromjesečnom putovanju po Hrvatskoj. Svaki od sugovornika pristao je na moj prijedlog i dogovorili smo se sve bez ikakvih poteškoća.
Kako sam zamislila da stvari idu- tako su se i odigrale.
Strah postoji samo u našim glavama.
Fotografija 3.Izlaganje na stručnom skupu o izazovima terenskog istraživanja o ponašanju djece i mladih na internetu '16.
Prije nego sam upoznala svog partnera, 4 mjeseca sam ga viđala po gradu. Nisam znala tko je, što voli, kako se zove, čime se bavi niti koliko ima godina. Znala sam jedino da ga želim upoznati. U to sam vrijeme mislila da ne postoji prava osoba za mene. Istodobno sam željela doživjeti pravu ljubav više no išta. Gledala sam ga potajno kad bih ga vidjela u prolazu i onda razmišljala o njemu. Super mi je bilo u tom mom svijetu mašte, a kad bih otvorila oči bila bih ponovo usamljena. Nakon 4. mjeseca slučajno sam saznala gdje radi. Prijateljica koja je s njim tada radila ispričala mi je sve najljepše o njemu i još sam ga više htjela upoznati To je, naravno, zahtjevalo pomno planiranje i kojekakve strategije.
Misli koje sam tada ponavljala u glavi: ''Pa kako ću ja sad to?'', ''Ne mogu ovo sve prolaziti ispočetka'', ''Meni se ne da više izlaziti vikendom'', ''Prestara sam ja za ovo'' itd.
Ali želja da ga upoznam je bila jača.
Izašla sam na mjesto gdje je radio u četvrtak navečer. Nula bodova, bio je slobodan. Idemo probati ponovo sutradan. Ništa-opet je bio slobodan. U subotu sam pomislila da nakon ovog pokušaja više nemam niti volje, niti odjevnih kombinacija za ostvarivanje svog nauma, a prijateljica koja je radila s njim bodrila me riječima da 'netkotamogore' sigurno testira moje strpljenje i jačinu želje da ga upoznam. Hajde, Mirna, idemo probati još jednom. Kako sam, 3 dan zaredom, ušla u kafić pun ljudi, tako sam osjetila da me taj njegov pogled iz šanka prati po cijeloj prostoriji. U sebi sam vrištala od sreće, a izvana sam djelovala smireno i ozbiljno jer sam glumila ozbiljnu damu u cipelama na petu :) Gledali smo se do kraja smjene, jednom se nasmijali jedno drugom i ja sam sretna otišla kući, bez da sam ga upoznala.
Fotografija 4. Naša prva zajednička fotka (2016).
Sutradan me naša zajednička prijateljica pitala kako je prošlo, a ja sam joj odgovorila da smo se 'malo gledali'. Od prijateljice sam nakon toga dobila sljedeće: ''Pa koliko ti imaš godina? Pametna, obrazovana, lijepa, zgodna, imaš stila, šarmantna... je*o majku, dođi na kavu i daj mu broj. Ako je zainteresiran super, ako nije, pa neš se mučiti. Mici, saberi se i riješi to. Manje je neugodno od ginekološkog, a moš dobiti puno više :)" Razmišljala sam dugo o ovom što je napisala, osjećala sam da je u pravu, ali sam se bojala. Bojala sam se odbijanja, razočaranja, neuspjeha. Bojala sam se kao žena poduzeti prvi korak. Bojala sam se prva poslati poruku, ali ja sam njegovo ime znala, a on moje nije. Ponekad je potrebno da te netko na ovaj način samo mrvicu pogura naprijed. Nakon vaganja za i protiv- ja sam uzela mobitel, poslala mu kratku poruku i bacila mobitel pod deku. Odgovorio mi je u roku od 2 minute. Bojala sam se pročitati poruku, bacila sam mobitel nazad i otišla trčati sat vremena da prođe taj strah.
Kad sam došla kući, vidjela sam njegov odgovor. Kad sam pročitala odgovor- strahovi su se smanjili. Tu noć dopisivali smo se 6 sati. Drugi dan smo se upoznali, pili kavu i šetali 6 sati. Otkrila sam da je on puno, puno više od lijepog muškarca. Nakon tjedan dana skuhala sam nam večeru. Otkrila sam da smo na iste načine patili zbog nečeg što smo mislili da se zove ljubav. Nakon mjesec dana počeli smo živjeti skupa. Otkrila sam također da je on svako jutro dobro raspoložen i nasmijan. Otkrila sam da je to- ono pravo. Da se prije dvije godine nisam suočila s ovim strahovima i - vjerojatno bih još sanjala o pravoj ljubavi umjesto da sam nešto uistinu poduzela kako bih to ostvarila.
Bojala sam se još koječega u životu. Još uvijek se bojim isprobati i pokušati neke stvari. Još uvijek me prate uvjerenja iz djetinjstva i mladosti koje sam godinama njegovala kao apsolutne istine. Razlika je u tome što ih sad prepoznajem. Naučila sam ih prepoznati i zaustaviti na vrijeme.
Fotografija 5. Umag '16,
Zadnjih nekoliko mjeseci se nalazim na (dosad) najvećoj životnoj prekretnici. Trenutačno me strah više no što sam se ikad u životu bojala. Upuštam se u nešto potpuno novo i nepoznato. Osjećam strah od neizvjesnosti, financijsku nesigurnost, bojim se da neću biti dovoljno dobra, bojim se da imam prevelike snove i prevelike dugove zbog svega što stvaram. Ponekad se uhvatim kako se uspoređujem s drugim uspješnim ljudima i mislim da im ne mogu parirati jer ''Tko sam uopće ja, mala-nebitna-ja, da ovo sve sanjam i ostvarim?''. A onda se zaustavim. Onda se sjetim svih strahova iz prošlosti i nagrada koje su uslijedile kad sam im se suprotstavila. Onda zagrlim svoju najveću nagradu pa se ušuškam s njim pod našu dekicu.
Tada osjećam da radim pravu stvar :)
''Hrabrost znači odlazak u nepoznato usprkos svim strahovima. Hrabrost ne znači odsustvo straha.
Strah nestaje ako ste stalno sve hrabriji i hrabriji.
Nema puno razlike između kukavice i hrabroga. Jedina razlika je ta što kukavica sluša svoje strahove i prati ih, a hrabar ih sklanja u stranu i ide naprijed. Hrabar čovjek ide u nepoznato usprkos svih strahovima.''
Osho (Hrabrost- Radost opasnog življenja)
Kommentare