ZA MENE NE POSTOJI OBIČNO ♥
Dio nazvan 'Inspiracija' posvećen je vama- hrabrim i snažnim osobama koje su unatoč životnim okolnostima odlučile prihvatiti odgovornost za svoj život te odabrali biti i živjeti- LJUBAV
Prva osoba koju želim predstaviti kao vlastiti neiscrpni izvor inspiracije je- moja baka Ela koja će uskoro napuniti 93. godine. Moja baka je osoba koja je unatoč vrlo teškom životu zadržala pozitivan stav, živi samostalno i obavlja sve kućanske poslove, vježba 2 puta tjedno u klubu 60+ i cijeli život obožava slatko.
Baka Ela zauzima posebno mjesto u mom životu: puna je ljubavi i lijepih riječi za svako živo biće, nikad ne odustaje i ne predaje se, a njom sam živjela do dvanaeste godine. Iako baš nije oduševljena idejom da ju na ovaj način predstavim svijetu, pristala je jer vjeruje u mene te se nada da će vas njezina životna priča inspirirati da pronađete svoju unutarnju snagu.
Baka Ela rođena je 1925. godine u Osijeku kao jedino dijete svojih roditelja. Sebe opisuje kao vedro, veselo i znatiželjno dijete koje je uživalo ići u vrtić, pjevati, plesati i igrati se. Nažalost, već sa 8. godina ostala je bez oca koji je umro od tuberkuloze. 1933. godine ostaje sama s nezaposlenom majkom i tu počinje njihova borba za život. Baka i njezina majka živjele su od iznajmljivanja soba u vlastitoj kući i to je bio njihov jedini izvor prihoda. Kako sama kaže, nekad je u njihovoj kući bilo i više od 4 podstanara. Ponekad su podstanari bili djeca koja su u Osijek došla iz okolnih sela u školu te se s njima rado igrala i provodila vrijeme. Jedno vrijeme imale su i mačka Cigu kojeg su svi jako voljeli sve dok ga jedne večeri susjed nije upucao puškom jer mu je 'išao na živce'. Najljepša sjećanja njezinog djetinjstva su ljeta u Bačkom Monoštoru koja je provodila sa svojom sestričnom i tetama.
Bakina mladost
Već kao dijete bila je svjesna da život ne mazi nikoga te je od malena izuzetno skromna, poštena i štedljiva, svjesna da sve što imaju može lako nestati. Te je vrijednosti prenosila na svoju djecu i unuke. Cijeli život voli djecu te je odlučila upisati Učiteljsku školu. Unatoč nepovoljnim životnim okolnostima, njezina majka napravila je sve kako bi joj to omogućila. Uživala je pohađati Učiteljsku školu, a najdraža sjećanja su joj satovi glazbene kulture kad bi nastavnik svirao glasovir, a oni pjevali i uživali u glazbi. Baka Ela uživala je u društvu svoje najbolje prijateljice Alice s kojom je najčešće provodila vrijeme u šetnjama. Taman kad su stvari krenule na bolje- u cijelu priču umiješao se i II svjetski rat. Za vrijeme polaganja mature njihova škola je bila bombardirana te su svi učenici i nastavnici po hitnom postupku morali u zaklon- u rovove. Bomba je pala i pogodila školu, njihova razrednica je nastradala, ali ostala živa. Baka i njezina majka cijeli su rat bile u Osijeku. Kad je rat završio, baka Ela je po naredbi tadašnje vlasti bila primorana prihvatiti posao učiteljice u malenom selu po imenu Kotlina udaljenom od Osijeka 30 km samo zato jer je znala govoriti mađarski jezik. Mogla je 'birati' želi li raditi u Baranji ili u malenom selu u Lici, odlučila se za Baranju kako bi bila bliže majci. Svaki ponedjeljak ujutro, oko 4h kretala je biciklom do Belog Manastira, tamo sjedala s biciklom na vlak i došla na posao. Bila je učiteljica djeci koja su govorila samo mađarski jezik, nije imala niti jedan udžbenik za rad, a u njezinom razredu bilo je djece u starosti od 8-16.godina. Baka Ela je preko tjedna živjela u Kotlini u iznajmljenoj sobi u kojoj je bio zemljani pod, krevet i stol, a svakog petka biciklom je putovala u Osijek svojoj majci.
Ljubav, brak, tragedija
Nakon 3 godine posla bez ikakvih uvjeta za rad, baka Ela konačno se vratila u Osijek. Tad se i zaljubila u mog djeda, kojeg nažalost nisam nikad upoznala. Poznavali su se od djetinjstva, a kad su odrasli malo su 'hofirali', te se naposljetku vjenčali. Ubrzo su dobili dva sina, i život se polagano vraćao u normalu. Baka Ela zaposlila se u Osijeku i konačno bila učiteljica na hrvatskom jeziku. Živjeli su sretno. Tad se dogodila najgora stvar koja se jednoj majci može dogoditi- izgubila je svog drugorođenog sina koji je imao nepunih 7 godina. Dok se igrao na ulici pogazio ga je kamion, a vozač je bio pijan. Nitko nikad nije odgovarao za ovu tragediju. Nitko na svijetu ne zaslužuje da mu se to dogodi. Nitko se od ovakve tragedije nikad ne oporavi. Ali baka Ela je isplakala sve suze svijeta i skupila svu hrabrost i snagu da nastavi dalje. Pri tom nikad nije uzela niti jednu tabletu za smirenje. Htjela je biti prisutna u životu svoje obitelji. Nikad nije potražila stručnu pomoć i podršku jer to tada nije postojalo.
1963. godine rodila se moja majka koja je dobila ime Vera po bakinoj najdražoj lutki iz djetinjstva. Dolazak djevojčice u obitelj donio im je radost. Bakin muž neko je vrijeme radio u Beču, te je obitelj bila odvojena. Viđali su se otprilike jednom mjesečno. Djed se odlučio vratiti u Osijek kad je imao blagi srčani udar i shvatio da želi biti sa svojom obitelji. Jedne zimske večeri otišao je na vožnju biciklom i više se nikad nije vratio. Moja baka ostala je udovica s dvoje djece, moja majke tada je imala 13 godina. Dokle, živote? Baka Ela je ponovno skupila svu svoju snagu i hrabrost kako bi bila uz svoju djecu. Njena djeca izrasla su u zdrave i hrabre ljude unatoč svemu što se dogodilo.
A onda dolazim ja
Baka Ela ponovno je pokazala koliko ljubavi i nesebičnosti ima kad je moja majka ostala trudna. Baka Ela i njezina majka nesebično su primile našu malu obitelj pod svoj krov. Moj otac je još studirao u Zagrebu i svakog petka vozio se vlakom u Osijek da bude s nama. Svakog dana u Zagrebu hodao je pola sata do prve telefonske govornice da nas čuje i pita kako smo. Moja baka, učiteljica, uzdržavala nas je sve bez ičije pomoći. Bilo nam je lijepo, koliko se mogu sjetiti. Mala, snažna, neuništiva zajednica.
A onda je ponovo došao rat. Sjećam se kako sam s bakom usred noći morala ići u podrum što je za šestogodišnje dijete bila prava avantura. Baka Ela uvijek me ušuškala u tople perine na pomoćnom ležaju u podrumu. A onda nas je život nakratko razdvojio. Tata je poslao mamu i mene na vlak u Istru, a on ostao braniti Osijek. Baka i njezina majka tek su nakon izvjesnog vremena napustile Osijek i sklonile se u Mađarskoj kod rodbine. Dok su bile u Mađarskoj, bomba je pala na njihovu kuću i raznijela pola dvorišta, kuće i podrum. Podrum u kojem smo, do prije nekoliko mjeseci spavale. Tata je popravio kuću i obranio Osijek. Tata je došao po nas i svi smo se ponovno okupili. Nakon što je rat završio, baka Ela izgubila je svoju majku u 96.godini života. Tad smo u kući ostale baka i ja, a s bakom sam živjela do 6.razreda osnovne škole.
Baka Ela naučila me pisati i čitati da ne-slov-kam, baka Ela tjerala me da na silu jedem punjenu papriku i varivo od kelerabe, baka Ela je šivala odjeću za sve moje barbike, baka Ela me naučila na mađarskom pjevati 'Idemo na more', baka Ela me naučila boriti se u životu, baka Ela me naučila praviti pekmez od kajsija, baka Ela me naučila štedjeti, baka Ela me vijala kuhačom kad sam bila zločesta, baka Ela me naučila opraštati i bezuvjetno voljeti, baka Ela naučila me što znači iskrena pomoć i podrška, baka Ela je moja najveća inspiracija.
Moja baka Ela danas uživa u skromnom i mirnom životu, prestala se baviti nordijskim hodanjem zbog operacije kuka ali redovito ide na tjelovježbu 2 puta tjedno, uživa u ispijanju kavica samnom te našim razgovorima i druženjima. Baka Ela voli slušati moje ideje i planove, vjeruje u mene i moj način razmišljanja. Baka Ela svaki vikend peče kolače ili kiflice u čemu uživa. Baka Ela i dalje mi ponekad poskrivečki gurne u džep 100 kn dok ne gledam. Baka Ela me i dalje zove sebi na ručak.
Ali sad s užitkom jedem njezina variva ♥
