Jer dok ih slušam kako pričaju o stvarima koje su nebitne u okolnostima u kojima se trenutačno nalazimo, ja ne pronalazim niti jednu riječ ili rečenicu s kojom bih se uključila u razgovor.
Imam nula motivacije sudjelovati u raspravama i razgovorima koji nemaju nikakav cilj, niti vode ka nečem što je dobro za sve uključene.
Razgovor radi razgovora.
Monolog radi monologa.
Obična predstava.
S takvim se ljudima osjećam skoro pa nevidljivo, neprimjetno, prozirno.
Gubim energiju puno brže nego u svim drugim životnim okolnostima, čak i onim izazovnim.
Takvi me ljudi rijetko pitaju kako sam i što se novog događa u mom životu jer ih to ne zanima, ali zato pričaju o sebi i drugim ljudima puno više nego ja za to imam kapaciteta i volje.
Prije sam se čudila ljudima koji ne rade na sebi i ne prihvaćaju vlastitu odgovornost za sebe i svoj život. Prije sam se čudila ljudima koji nikad nisu i nikad neće reći: Oprosti. Prije sam se čudila ljudima koji sve bitne stvari guraju po tepih.
Danas sam sretna i zahvalna jer sam ja izašla iz skoro svih tih programa. Danas sam sretna jer ja nisam reagirala na ono što mi se ne sviđa i nisam dozvolila da mi njihova energija pokvari raspoloženje.
Foto_Jo Maksimović
Ponekad se, s takvim ljudima, osjećam kao da se, recimo- svi vozimo u istom autobusu, a ja sam slučajno tu i zaboravila sam ponijeti slušalice.
Osjećam se kao da smo se slučajno svi našli u tom autobusu i čekamo doći na odredište dok do mene dopiru razne, nebitne teme o kojima ne želim slušati. Moj kapacitet za takav jednostrani razgovor je 60minuta nakon kojih osjećam da moram izaći iz autobusa stanicu ranije kako bih sebe sačuvala od štete.
Često intuitivno osjetim da je vrijeme da prva izađem van, bez obzira što nismo stigli na odredište. Čujem glas iznutra koji mi kaže: "Dosta je bilo, idemo sad!" i za razliku od prije- ja taj glas sad uvijek poslušam.
I taj glas je uvijek u pravu.
Kad napustim taj zajednički autobus prije vremena, ja ostajem sama vani, na nepoznatom terenu.
Tada biram hodati sama do svog odredišta iako ne znam gdje se točno nalazim.
Tada biram hodati sama bez obzira na to je li vani mrak ili dan, kiša, snijeg ili sunce.
Tada biram disati i šutjeti.
Tada biram otpustiti sve tuđe brige i nebitne informacije koje su istresli na mene.
Tada ih ostavljam putem do svog odredišta kao nepotrebnu prtljagu koja mi otežava kretanje i disanje.
I tada se, onako sama, zagrlim više nego me itko od njih ikad uspio zagrliti. I tada se,onako sama, volim više nego me itko od njih ikad uspio voljeti...
Jer konačno znam da se na sebe- baš uvijek mogu osloniti...💗
Ja vjerujem u vas,
Mirna Ažić
Comments