Vjerujem da ste se i vi, kao i ja, našli u situacijama gdje ste vjerovali drugima da je to što radite vaš maksimum. Da je u redu preživljavati i ne ostaviti svoj trag u svijetu. Da je raditi za stanarinu i režije dovoljno. Da je nezadovoljavajuća veza bolja od toga da budeš sam. Da je normalno osjećati se stalno umorno i bezvoljno te živjeti za vikend kako biste se odmorili od posla. Da je normalno raditi za tuđe ciljeve umjesto svoje vlastite. Da ste prestari, nedovoljno educirani, nedovoljno bogati, nedovoljno zanimljivi ili posebni.
Ova je priča preuzeta iz knjige Melem za dušu (1995.) koju je napisao Jack Canfield, a govori o dječaku čiji su snovi bili toliko veliki da su kod drugih izazivali nelagodu. Dječak je bio sin trenera konja koji je cijeli život putovao po SAD-u. Išao je od staje do staje, od utrke do utrke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Dječak je svoj prvi trofej u rodeu osvojio u dobi od 4.godine.
Obzirom na učestala putovanja i selidbe, dječakovo se školovanje stalno prekidalo i kontinuirano je mijenjao škole. Jednog dana, dobio je zadatak da za domaću zadaću napiše sastavak o tome ŠTO ŽELI BITI KAD ODRASTE?
Te je noći na 7 stranica opisao kako želi jednoga dana imati ergelu konja. Detaljno je opisao svoju namjeru te je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, prikazujući položaj zgrada, staja i staze. Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 četvornih metara, koja se proteže njegovim imanjem iz snova. Dječak se unio u zadatak svim srcem te je sljedećeg dana sretan i zadovoljan predao sastavak svom nastavniku.
Za dva dana dobio je povratnu informaciju od nastavnika. Na prvoj stranici bila je velika jedinica s porukom da mu se dijete javi poslije sata. Dječak sa snom obratio se nastavniku poslije sata i pitao: ''Zbog čega sam dobio jedinicu?'' Nastavnik mu je odgovorio: ''To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Obitelj ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati velike naknade za rasplođivanje. Nema teorije da uspiješ u tome.” Potom je nastavnik dodao: ''Ako ponovo napišeš nastavak s realnijim ciljem, možda ću ti promijeniti ocjenu''.
Dječak je otišao kući te je dugo razmišljao o svemu što se dogodilo. Odlučio je pitati oca za savjet. Otac mu je rekao kako tu odluku mora donijeti samostalno i da je vrlo važno što će odlučiti. Nakon tjedan dana razmišljanja, dječak je vratio nastavniku svoj sastav bez izmjena te mu je: “Vi možete zadržati jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.”
Ovo je priča Monty Robertsu, svjetski poznatom treneru konja (koji sad ima 83 godine) koju je ispričao na jednom od svojih brojnih događanja koje je organizirao. Do svoje diplome iz animalnih znanosti, osvojio je brojne nagrade i priznanja kroz razna natjecanja. Dobio je i počasni doktorat iz psihologije životinja zbog svog iznimnog doprinosa razumijevanju životinjskog ponašanja. Monty je postao svjetski poznat zbog činjenice da je odbio trenirati konje kažnjavanjem i korištenjem sile. Promovirao je prirodno jahanje. Zalagao se za prirodne metode promatranja konja i njihovog ponašanja te je osuđivao tradicionalne metode koje su se do tada najčešće koristile. Smatrao je kako konji koriste neverbalnu komunikaciju i osjećaju vibracije ljudskog tijela te da na taj način s njima možemo komunicirati.
Nakon što je publici ispričao ovu priču, dodao je: ''Ovo vam pričam jer sjedite u mojoj kući površine 120 četvornih metara, usred mojeg imanja od 8 hektara. Još uvijek imam onaj školski sastavak uokviren iznad kamina. A najbolje u ovom svemu jest to što je prije dvije godine isti onaj nastavnik koji mi je dao negativnu ocjenu jer su moji snovi bili 'nerealni' i 'previsoki' doveo cijeli razred na logorovanje na mojem imanju.
Kad je nastavnik odlazio, rekao je: “Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova. Tijekom godina ukrao sam mnogo dječjih snova. Na sreću, ti si bio dovoljno bistar da se ne odrekneš svojih.”
Ne dajte nikome da vam krade snove.
Slijedite svoje srce, bez obzira na sve.
Svi mi ponekad poželimo odustati od svojih snova. Naše želje i snovi mogu nam se činiti nerealni, previsoki i teško ostvarivi. Naša okolina može nam se zbog toga smijati i podcjenjivati nas kao što je bio slučaj s ovim dječakom. Možda se osjećate staro, umorno, iscrpljeno... Možda vam je ugodnije živjeti uz 'siguran posao' koji vam crpi svu energiju umjesto da se odlučite krenuti po ono za što ste stvoreni? Možda vam je ugodnije ostati u nezadovoljavajućoj vezi jer vas je strah ponovo biti sam? Možda se bojite po deseti put krenuti ispočetka? Osjećate nelagodu kad pomislite da ćete morati izaći iz te zone komfora i lažne sigurnosti?
I sama sam bila u svim tim situacijama, nekoliko puta. Odustajala sam od traženja prave ljubavi nakon nekoliko razočaranja, vjerovala da ne zaslužujem posao svojih snova dok sam istovremeno čitala o iskustvima ljudi koji su se odlučili napustiti radna mjesta koja su ih umarala, bojala sam se krenuti ispočetka 7.put u životu jer 'imam već 33 godine', zadovoljavala se činjenicom da 'barem radim' unatoč tome što nakon posla nisam imala energije za najdraže ljude i uživanju u svojim hobijima, gubila vjeru u sebe i svoju stručnost jer su moji nadređeni ponekad imali prigovore- iako bih u svoj rad unijela i srce i dušu, kao i dječak iz ove priče.
Preko tisuću puta sam u svom odraslom životu mogla odustati.
Ali nisam. Nisam odustala jer sam željela više. Nisam odustala jer vrijedim više.
Nisam se htjela zadovoljiti prosječnim. Nisam željela posao kojeg ću 'odrađivati' od ponedjeljka do petka, posao u kojem bi nekim kolegama smetao moj entuzijazam i želja za radom jer je ona implicirala da se sami ne trude dovoljno. Nisam htjela slušati ogovaranja iza leđa, niti sam se u iste upuštala. Nikad nisam znala kontrolirati svoje facijalne ekspresije i uvijek bih reagirala na nepravdu i laž kao i sve što se kosi s mojim vrijednostima. Nadređenima to nije odgovaralo i često sam bila upozoravana da se kontroliram i pazim na svoje ponašanje. Na nekim poslovima koje sam radila izvana je sve izgledalo idealno, dok je unutra sve bilo trulo. Ponekad me od stresa zbog posla boljela kosa na glavi. Imala sam napade panike i plakanja. Svoje nezadovoljstvo i bijes iskaljivala bih na najdražim ljudima. Plakala bih u krevetu jer sam mislila da ne znam dovoljno i da nisam dovoljno kompetentna. Na sreću, meni dragi ljudi me dovoljno poznaju te su prepoznali zbog čega se tako osjećam i nisu mi zamjerili. Nikad se nisam uklapala u sistem, koliko god da sam se trudila. Nisam bila zadovoljna činjenicom da jedva čekam vikend da se 'konačno odmorim'. Nisam vjerovala da je to moj maksimum. Ako nešto funkcionira za druge ljude- to ne znači nužno da će tako biti i s vama. Ja nisam bila sretna.
Danas imam velike snove i planove. Ponekad me uplaše prije spavanja i posumnjam u sve što radim. Ali onda se sjetim svojih bivših poslova i znam da se tome više ne želim vratiti. To me gura naprijed. Ako ne uspijem- smislit ću nešto drugo. Ako ne uspijem- znam da sam barem probala. Ako ne uspijem- znam da sam dala sve od sebe, umjesto da sam dozvolila životu da me obeshrabri. Radije biram život u kojem lijepa riječ i osmijeh otvaraju vrata. Biram vjerovati u dobro u ljudima i takve ljude puštam u svoj život. Biram svakodnevno učiti i ne odustati, koliko god puta pala. Svaki neuspjeh u životu nam je dan kao prilika da iz njega nešto naučimo te postanemo snažnije i kvalitetnije osobe. Svaki osjećaj nezadovoljstva i bijesa zbog nepravde dan nam je kao smjernica našeg životnog puta.
Mislite li da je lakše ostati u svojoj zoni komfora i dozvoliti životu da vas nosi kuda on hoće? Bojite li se upisati neki tečaj ili otkriti neki novi hobi jer ste 'prestari' za to? Bojite li se upustiti u neke aktivnosti i isprobavati nove stvari? Bojite li se ostaviti osobu za koju osjećate da nije prava za vas? Zadovoljavate se površnom ljubavi kako ne biste ostali sami? Odbijate se upisati na neku tjelovježbu jer su tamo samo ljudi mlađi od vas? Uvijek ste htjeli pjevati u zboru ali sad je za to 'prekasno' Strah vas je odseliti se ili dati otkaz? Bojite li se pristupiti nekome tko vam se sviđa iz straha da će vas odbiti? Brine vas što će okolina reći? Još uvijek se sjećate želja koje ste imali kao dijete?
Znate onaj citat: ''Nikad nećeš biti mlađi nego što si ovog trenutka?''. Zato se usudite izaći iz svoje zone komfora jer vrijeme prolazi bez obzira učinili mi nešto da bi se razvili kao osobe i postigli svoje ciljeve ili ne.
Ako to učinite, postoji velika šansa da ćete si za godinu dana čestitati na hrabrosti što ste se odvažili slušati svoje srce, a ne druge ljude. Birajte drugačije i ne dajte da vam itko ukrade vaše snove kao i dječak iz ove priče (nevažno bila ona u potpunosti istinita ili ne ).
Ako vam ovo nije dovoljno- pogledajte kratki video o uspješnim ljudima koji nisu odustali iako se činilo da ništa ne ide u njihovu korist (svi su svoj san ostvarili između 30. - 50. godine života)