'
'Što je ono što ti se kod tebe najmanje sviđa?
Govorim o onim tvojim osobinama koje odbacuješ ili koje te najviše uzrujavaju.
Koje su tvoje osobine za koje znaš da se najmanje svidaju drugima, ali ih možda i oduvijek prihvaćaš kao svoje?
Razmislimo: Čemu ti te osobine služe? Čemu su ti ponekad poslužile? Čemu bi ti u buduće mogle poslužiti?
Na mojoj listi već dugo stoji pretjerana osjetljivost prema tuđoj boli. Pretjerana reakcija na sve što me emotivno gane.
Veći sam se dio života stoga sam na sebe ljutio, trudeći se biti "otporniji", "čvršći”, “muževniji", "ne tako plačljiv", "odrasliji"...
Jednog dana, prije gotovo četrdeset godina, shvatio sam da mi ta moja osobina omogućava da mnogo toga osjetim na poseban i dubok način, što nije tako loše, a k tome je bilo upravo ono što je od mene profesionalno napravilo terapeuta kakav sad jesam.
Ta pretjerana osjetljivost, ako već nije jedino, najbolje i glavno pomagalo mog specifičnog terapeutskog posla, onda je svakako osobina koja mi je omogućila da istinski suosjećam sa svojim klijentima.
Ne sumnjam da drugi terapeuti to mogu postići na neki drugi način, no bilo je jasno da ja ne mogu drugačije nego onako kako sam osjećao: da bih shvatio što se događa s onim koga sam savjetovao, trebala mi je ta osjetilna povezanost...
Odjednom je ono što sam doživljavao svojim najgorim nedostatkom, s čim sam se jedva nosio, ujedno bilo i moj najbolji i najjači adut u onome što sam smatrao zadaćom koja je mome životu davala smisao.
Sprijateljivši se s tom svojom osobinom, njezina mi je pomoć postala nezamjenjiva i zahvaljujući toj prethodno prezrenoj karakteristici, s vremenom sam postao ne baš najbolji terapeut na svijetu (jasno da ne), ali svakako najbolji terapeut koji sam mogao postati.."
George Bucay
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Isto tako su i meni kroz život, odrastanje, školovanje pa kasnije i razne poslove koje sam radila nametali da sam "preosjetljiva" kao i to da vidim i osjećam stvari "krivo". Nametali su mi svoje (po meni iskrivljene) poglede na svijet te su isticali moju empatiju i osjećajnost kao nešto vrlo nepoželjno.
Tek nakon 8 godina mijenjanja poslova i šefova sam shvatila da problem nikad nije bio u meni, nego u sistemu koji je napravljen da uguši svaku ljudsku emociju i pretvori ju u strateško natjecanje i utrku. Mene takve stvari ne zanimaju.
Zahvalna sam do neba što im nisam povjerovala i zbog toga živim svoju empatiju i nježnost kroz živote svojih klijenata svaki dan.
Ja se (totalno neprofesionalno- rekli bi neki) sa svojim klijentima smijem, vrištim od sreće, skačem po sobi, plačem, derem se na one koji su ih povrijedili i grlim ih poslije do zauvijek...
I znate što?
Svima njima se to sviđa jer je to ono što ja jesam! Oni me izabiru baš radi toga!
Nikome nemojte dozvoliti da vas prekroji po svom oskudnom, bazičnom kroju!
Nikome!
Ono što vas razlikuje od ostalih je vaša najveća snaga, obećajem!
Kaže i Jorge Bucay, a ne samo ja!
Slažete li se s nama?
P.S. Jure i ja se nismo dogovorili da se beljimo na slici.
Mirna Ažić,
Comments